škola života

 

Baku po majčinoj liniji pamtim po tim tužnim očima i nekoj strogosti, ili redu, radu i disciplini. Iako mi sestra kaže da sam u krivu, ja se ne mogu oteti dojmu da je bila jedna tužna žena.

Nekako je dobila sve ono što nije htjela, ali i tog kratkog života nastojala je raditi sve kako je red, način i običaj.

Jer tako su je naučili oni koji su je nekako uspjeli iznevjeriti.

 

Nećak je u jednoj priči napisao kako je njegovom put u bijeli svijet prethodio put bake sa sela u naš mali gradić i njegove mame iz gradića u metropolu. Samo, zaboravio je, ili nije niti znao, fali još jedna karika, a to je put moje bake s lugarnice u selo. Nije taj put dug, niti je promjena bila Bog zna kakva, a samim tim niti je baki donijela neku zadovoljštinu.

 

Prije toga baka, dok je bila cura već je vidjela svijeta i sve to za nju je bilo ne jedan korak, nego jedna milja nazad. Naime baka je nekada davno išla u posjetu u velegrad kod bogate rodbine njenog oca, a njen san da tamo nastavi školovanje nažalost nikada nije dosanjala.

Umjesto visokog obrazovanja i života u gradu, ona se vratila ne na selo, nego u šumu gdje je deda služio na lugarnici.

 

Na njenu veliku žalost dogodilo joj se ono što bi Židovi rekli, da Bog da im'o pa ne im'o, ali eto život je nekome majka, a nekome maćeha i baš su se na njoj slomila kola iz tko zna kojih razloga.

 

Unatoč svoj toj ugašenoj nadi svoju je djecu izvela na put, bila vrhunska švelja i žena mužu koji nije baš uvijek bio najuzorniji, ali tugu iz očiju ne možeš sakriti, pa čak ni od slijedeće generacije.

 

Sjećam se njene uredne kuće, sjećam se spavaće sobe ukrašene šlinganom krevetninom i slikama svetaca u kojoj je od kada ja pamtim spavala sama. Sjećam se Božićne grane ukrašene s nekoliko kuglica i salonskih bombona. I kao da su ti šareni bomboni bili jedini podsjetnik na naznaku glamuroznog života koji joj je izmakao za dlaku.

 

Unatoč svemu tome ostati će mi u sjećanju slika jedne žene uvijek elegantno odjevene, s dugom sijedom pletenicom smotanom u punđu, visoko uzdignute glave, jer možda su je do kraja držale misli da će njena djeca i unuci postići ono što ona nije.

mjesto gdje se okreće novac

 

Sve nešto razmišljam ovih dana o još jednoj ideji, samo ako nađem vremena.

Ovo naše selo, za koje pjesma ironično kaže „mjesto gdje se okreće novac“ zapravo nije uvijek bilo ovako jadno. Ne morate vjerovati, ali ovdje se stvarno okretao novac i mnogo više od toga.

 

Nije taj naše dvorac ovdje samo kao ukras, nekada su u njemu živjeli ljudi. Ljudi od značaja za cijeli kraj.

S tog dvora, tj. staklenika, uzgajalo se i otpravljalo cvijeće nadaleko.

Kraj njega su postojale tzv. Mailathove štale, sa rasnim konjima.

Iz tog dvorca i štala, organizirao se lov za neke visoke uzvanike koji su ih posjećivali, pa čak i samog cara.

 

Sam dvorac, naravno uz ljude koji su bili ispred svog vremena, bio je više nego dobro opremljen. Sa centralnim grijanjem i centralnim usisavačem, kuglanom u podrumu i prekrasnom rezbarenom unutrašnjošću.

Oko njega park koji i danas postoji, sa staklenikom, voćnjakom i rasadnikom, s bezbroj unikatnih vrsta.

 

A to sve bila je recimo odskočna daska za nešto što se kasnije razvijalo. Kako čujem iz priča starijih stanovnika, naše selo u gotovo svakoj kući imalo je nekog obrtnika.

Nekih od njih i ja se sjećam, ali baš te neke stvari me posebno zanimaju, pa ću odvojite vrijeme kad bude odgovaralo i mojim sugovornicima i meni početi zapisivati sve što oni znaju.

Naročito da mi se ne bi dogodilo ono kad sam poželjela istražiti porodičnu vrlo zanimljivu prošlosti, a svi koji su nešto o tome znali već su pomrli.

Svako mjesto zaslužuje da se njegova povijest zabilježi, a mjesto su ljudi koji ga ožive i učine baš takvim kakav je. 

Od kumeka do kumira

 

S obzirom da imam puno vremena, a sada i neograničene načine da naučim uvijek nešto novo, slučajno sam nabasala na neke filmove o Titu.

 

Svi mi, bar ovi koji su mu bili suvremenici, znamo njegovu biografiju napamet. Naravno, pa bio je Genghis Khan svog vremena. Vladao tolika desetljeća, sve dok nije kao onemoćali, gotovo polusvjestan starček otišao. Kao što ćemo svi jednoga dana, bili siromasi ili kraljevi.

 

Ipak ono oko čega se već dugo lome koplja, je li bio običan tiranin ili donio blagostanje toj našoj umjetnoj tvorevini od država. Ja se nikada nisam bavila politikom, pa ne mislim ni sada početi.

Meni su naprosto zanimljive tolike neke druge stvari.

Recimo, kad je moj brat znao u šali reći, kako je svako jutro znao nešto tokariti, pa onda krenuti za dnevni obavezama. 

Ili kako je zaista znao uživati, hoćeš u putovanjima, jelu, piću, cigarama, ženama…

Kad je moj prijatelj s kojim sam radila često znao pričati kako je kao klinac čekao na žarkom suncu s ostalom djecom, da bi Titov konvoj samo projurio mašući nekom plastičnom rukom. Možda to čak nije ni bio on, ali tko je to onda smio reći na glas.

Pa kako je i moja sestra jednom davno nosila štafetu i kako se svi točno sjećamo onoga dana kad je umro. Gdje smo bili i što smo radili. Ja se recimo sjećam kako sam se vrlo sućutno obradovala što su proglašeni dani žalosti, a ja nisam morala ići u glazbenu školu sedam dana.

Ono što ni najveći protivnici na mogu osporiti da je imao najveći i najznačajniji sprovod jednog državnika koji se nije dogodio nikada ni prije ni poslije njega.

A svemu tome u prilog ide jedna anegdota koju smo često prepričavali godinama poslije.

 

Naime, navodno je Tito volio dolaziti sa svitom u Baranju u lov. I mi bi se šalila kako je sigurno u Titovim poznim godinama, tko zna kada taj jelen već bio odstrijeljen, a neka ekipa ga je držala praveći privid i samo bi rekli „bravo druže Tito, opet kapitalac.“

Meni je ta šala kao i parodija sleta tog mog istog kolege s posla i do danas urnebesno smiješna, iako sam ih čula valjda sto puta.

Ali… jednom sam je ovakva kakva već jesam, s bržim jezikom od pameti ispričala jednom našem starom policajcu. Blago rečeno, njemu to nije bilo ni malo smiješno, čak je podigao glas na mene i rekao da ne pričam gluposti, jer je maršal zaista bio lovac na glasu. A o tome kako ova današnje mladež nema poštovanje prema nikome, koje je promrmljao ispod glasa, naprosto je dokaz da neki i dan danas misle o njemu kao velikom čovjeku.

 

Ja ne bi stala ni na jednu ni na drugu stranu. Jednostavno ću reći da je bio veliki dio povijesti, to mu bar nitko ne može osporiti.

I da… reče Igor Mandić neki dan u nekom dokumentarcu… za Tita bi se moglo reći… od kumeka do kumira. Tu se slažem. Na ovom našem brdovitom Balkanu, jedan obični bravar vinuo se do zvijezda i ostao tamo zaista dugo.

Sretan dan zaljubljenih... dio treći

 

Za divno čudo zaspim sve dok me netko grubo ne probudi u neko nedoba, valjda pet ujutro, zbog mjerenja temperature. Treba mi malo vremena da shvatim gdje sam i da mi sada tek predstoji tko zna koji pregled, i tko zna kakve sve strahote koje će mi nakon toga uraditi.

 

Valentinovo je, to nas obavijesti nova djevojka koja je jutros uselila u sobu i žali se kako je ostavila muža doma, eto baš na današnji dan. Nekako se ne mogu saživjeti s njenom pričom, bilo Valentinovo ili ne, (neki bi rekli da sam bezosjećajna kučka), ali svejedno sućutno klimam.

Ionako je vrijeme za novu turu pregleda.

 

Prvo mi ugrade kanilu na ionako plavu ruku, još od jučerašnjeg vađenja krvi. Dobro je, bilo je relativno bezbolno i od prve, ajde bar nešto.

Slijedeća stanica je pregled na koji me odvede neki student, kat niže.

Ok, legnem na stol, polu gola. U bolnici je to ionako kao dobar dan. Čovjek mi objašnjava da će mi ubrizgati neku tečnost zbog uočavanja kontrasta ili tako nečega (iskreno, nisam zapamtila točni naziv).

I tako čekamo i on i ja jedno pola sata, ali to ne smeta neku ekipu koja ulazi/izlazi za sve to vrijeme (majstor, medicinski brat, drugi majstor…) Nešto važno raspravljaju, sve dok ih čovjek koji obavlja pregled ne pita „dečki, a šta vi zapravo radite?“ „ Pa, mjerimo ormar“ jedan od njih vrlo veselo odgovara. Ja i dalje strpljivo čekam, čovjek se smješka s nelagodom, i konačno ih sve otpravi da dođu u neko drugo vrijeme.

 

Kad završim iziđem van i krenem prema sobi, ali čovjek kaže „ma ne možete sami, morate čekati pratnju, ne daj Bože da se onesvijestite.“

Hajde dobro, sjednem i čekam. Hm, ali nije tu kraj. Ne prođe ni pet minuta izleti doktor iz slijedeće sobe i kaže, „a sada snimanje pluća.“

To me čak ni ne iznenadi. Da ne kažem navikla sam. Kad god sam, ionako rijetko, nekim slučajem završila kod doktora, zbog bilo čega (biraj: boli me nožni palac, bubreg, želudac…) meni su uvijek, znači uvijek, snimali pluća?! Dobro, nema veze i to je za neku drugu priču, pa kad konačno sve završi i otprate me do sobe, čekam presudu.

I na moju veliku sreću, doktorica kaže da mi nije ništa. Dobro, ne baš ništa, imam upalu bubrega, a to se liječi ambulantno, što znači da mogu doma.

 

Čekam brata da dođe po mene i svu onu hrpu stvari, malo još popričam sa svim tim dragim ljudima koje sam ovdje upoznala. Mašem im srdačno kad konačno odlazim, sažalno klimajući jer oni moraju ostati, ali šta da se radi, takav je život.

 

Sretno skakućem za bratom jer vraćam se svojoj kući i svom Keru, koji je ipak preživio tu jednu noć koju sam provela u bolnici. A preživjela sam i ja, i iako je bilo vrlo poučno, ne ponovilo se.

Sretan dan zaljubljenih... dio drugi

 

Probudim se uvečer, bolovi se vratili, pa opet prošetam do bolničarske sobe da podmitim drugog medicinskog brata za još jedan šut. Nema problema, satnica nam ne ide u prilog, ali koga to briga. Usput non stop jamram o Keru koji je po prvi puta ostao sam kod kuće… i kako će sad spavati sam, i kako će sigurno biti nesretan, i kako… sve dok me čovjek još uvijek vrlo ljubazno ne pita, „pa koja vrsta je Ker?“

„Pa pinč“ ja sva ponosno kažem, a on samo odmahne rukom, „ma šta se uzrujavate, pa mi ovdje imamo veće pacove“ i ode dalje za poslom.

 

U međuvremenu brat dojuri sa stvarima, malo je reći koje odaju dojam da ću ovdje ostati tko zna koliko vremena. Pa sve to preuzimam i poguram u neki ormarić na hodniku. Neka stoji, o tome ću razmišljati poslije.

 

Konačno upoznajem još neke ženice koje su smještene sa mnom u sobi, malo razmijenimo muke koje su nas snašle, dok tužno gledamo u večeru koja se sastoji od žganaca. I to je to.

Zbog predviđenih pregleda za sutra nema više ništa. Ni to ne smeta, droge su mi dali, bitno da ništa ne boli. Ionako nisam gladna.

 

E da, jedna od najbitnijih stvari, i prvo što sam se raspitala bilo je gdje se ovdje puši? Službeno se svaki puta treba spustiti dolje ispred zgrade, što je malo nezgodno (rekoh, Valentinovo je) i temperatura je ispod nule. Sve dok ne skužim da postoji jedno tajno mjesto, koje je na toplom, i u kojem se zavjerenički skupljaju i pacijenti i doktori i svi ostali djelatnici. Prostorija je otprilike dva sa dva, od dima se ionako ne raspoznaju lica, a i tako nitko ništa ne progovara. Wow, kakva konspiracija. Baš se osjećam kao član nekog tajnog društva. Ne želim ni razmišljati kakav bi mu bio naziv.

 

Sad mi je već puno bolje i dok se tako šetam okolo naokolo prepozna me čovjek iz mog sela i odvede do susjedne sobe u kojoj je blago rečeno vrlo vesela ekipa, ali samo muškaraca.

Za razliku od ženske sobe u kojoj nas je samo tri, tamo ih ima čak osam. Bez obzira kakvu tko od njih ima dijagnozu, smijeha i viceva ne fali. A onda se vratim onoj nikakvoj večeri koju elegantno preskočim i već je vrijeme za spavanje.

 

 

 

evo mi radne odjeće

 

doduše nekad su naši stari u polje uglavnom odlazili u nečem bijelom, ali neće škoditi ni mala modulacija 😇

Sretan dan zaljubljenih... dio prvi

 

Hvala Bogu ja sam stvarno imala sreće pa sam imuna na gotovo sve i svašta. Osim gluposti. OK, ali to sad nije tema.

Kao dijete sam bila baš ono bolešljiva, pa me nisu ni cijepili od silnih osipa i tko zna čega, ali od onda kao da je netko odsjekao i zaista rijetko kada imam čak i običnu prehladu.

 

Pa se baš onako pošteno iznenadim kad me prije par godina uhvati nekakav napad bolova. Naravno da je vikend, pa i koji bi drugi dan bio. Takve stvari se uvijek događaju vikendom. Tako te zaboli zub, bubreg, noga, glava… ali obavezno vikendom. Nema veze, moja prijateljica me odveze do hitne i oni mi daju neku dozu lijekova koji me onesvijeste bar do drugog jutra.

Drugo jutro naravno krećemo sve ponovno i ona me odveze do prve bolnice u slijedećem većem gradu, koji meni oduvijek izgleda kao i ovo moje selo, ali eto ima bolnicu, pa je onda valjda grad. Neka bude.

 

Tamo čekamo obje s grupom paćenika kao što sam i ja. Ja i dalje umirem od bolova, ali red je red, pa čekamo. Konačno me prime na brzu dijagnostiku. Prvi liječnik između ostalog pita koliko me boli na ljestvici od jedan do deset. Reko, boli me „prodala bih dušu za neki lijek. Ne znam koji je to broj." Dobro je, mislim si, bar me nije napustio smisao za humor, ali čovjek preko puta mene to baš ne doživljava… Slijedeći…

Krenem dalje i neka mlada doktorica me onako momački opali malo niže od struka, ja vidim zvijezde, a ona kaže: bubrezi. 

Ajde dobro, dalje me šalju na krvne i ine pretrage.

Dok mi vade krv žena me nekako čudno pogleda. Ne znam možda zato što na ruci imam onu tetovažu iz čunga lunga žvakaće. Pa šta sad, što imam 50, a ne 5. Gdje tamo piše tko se može tetovirati?

Dalje me vozaju od sobe do sobe, od hodnika do hodnika, prijateljica je još uvijek tu. Mene i dalje boli, ali ona čeka sa mnom pa mi je bar malo lakše.

 

Kad me konačno pregleda neki matori doktor, u pauzi između naručivanja čevapa i s malo masnim prstima, dijagnoza je: ostajete u bolnici.

Jupi… na sve pristajem, samo mi dajte droge.

Ispratim prijateljicu s dugim spiskom koji će mi donijeti brat i odlazim na kat u sobu.

Konačno se pojavi izbavitelj u obliku vrlo ljubaznog medicinskog brata i kad mi po pedeseti put uzme podatke, da mi i injekciju protiv bolova.

E sada je sve konačno lijepo. Dovučem se do sobe i stropoštam u krevet, pa se onesvijestim nesvjesna što me u budućnosti očekuje…

50

 

Red je da se pola stoljeća proslavi kako dolikuje, pa tako i ja sasvim poludim kad se počne približavati taj moj okrugli rođendan.

Tri mjeseca prije pozivam ekipu sa svih strana. Moji dečki s posla smiju se kao i na sve moje gluposti, ali bar nekolicina njih se slaže s idejom.

 

Lagano se približava dan D i bar dio pozvanih se najavi da stvarno dolaze. Ja malo pretjeram sa slavljenjem dan prije, pa mamurna čekam da se pojavi ekipa s posla da pokupimo što treba i krenemo do bratove vikendice.

 

Dan je prohladan, kiša sipi, vrijeme nam baš nije naklonjeno, ali sudeći po ekipi koja više nego lagano zagrijana dojuri kombijem iz slavonske metropole sve ide prema planu.

Malo pregledavaju radionu, pričaju s mamom, koja i dalje tvrdi kako mi sve ovo ne treba. Ništa me ne smeta, jer ipak jednom se slavi ovakav okrugli rođendan. Pa kad pokupimo još neke sitnice koje nam trebaju konačno smo spremni za polazak i kolona odlazi do odredišta.

 

Odmah se kuhari hvataju priprema za spremanje čobanca i roštiljanje. Okolo kruži neka medica ili već tako nešto, pa ne prođe ni sat vremena, svi smo malo nacvrcani, ali najviše kuhari.

To ćemo otkriti tek kasnije, a onda više neće biti ni važno. Šta sad, jedan previše ljuti čobanac, koga to zanima, kako bi rekao moj prijatelj Šule.

U međuvremenu skuplja se ekipa sa svih strana, Osijek, Zagreb, okolica… ima nas sve više i sve smo veseliji i glasniji. Gotovo da nam ni ne treba glazba.

Alkohol teče u potocima, glazba se ori sa zvučnika, više nam ne smeta ni loše vrijeme. Odjednom sve je bajno i sjajno.

Kako pada mrak ekipa se po malo rasipa, ali okosnica društva je tu i više nego spremna za nastavak.

Hladno pivo, MC Hammer, Cajke… sve može. Netko je uhvatio signal interneta pa biramo sve što nam padne na pamet. Ne fali nam ni snage ni volje, pa se veselje nastavlja duboko u noć.

 

O tome kako je netko pokušavao roštiljati u četiri ujutro i nekoliko puta gotovo pao u roštilj…

O tome kako smo krali lubenice sa susjednog polja…

O tome kako su neki padali sa stolica…

O tome kako smo na kraju spavali kud koji mili moji…

… bolje ne bi, jer znate ono nekada u davna vremena kada su kauboji vezivali konje pred saloon… e tako su se ovdje ostavljali mobiteli…

… a tako je i najbolje, jer sve što se dogodi na pedesetom rođendanu, ostaje tamo… zar ne?

krug se uvijek zatvori

 

Nije ova korona donijela samo loše. Ja sam baš naprotiv upoznala puno nekih novih zanimljivih ljudi.

Tako jednog dana nađem se na nekom druženju kod prijatelja i pridruži nam se jedna vrlo zanimljiva bakica.

Mislim, po godinama to sigurno jeste, ali njen izgled i ponašanje odaje curicu koja još uvijek odbija odrasti.

 

I tako priča se o svemu i svačemu, vraćamo se gotovo pola stoljeća unazad (možda i više). Zagrijavamo se nekim slatkastim, rekla bi ženskim pićima i smijemo do suza. Ona prepričava tako zanimljivo i duhovito da se ne primjećuje velika razlika u godinama za stolom.

 

Nehotice, ili možda baš zato što je ona već desetljećima udovica, priče se stalno vrte oko groblja. I što bi u Maratoncima rekli, smrt je prijelazna bolest, što se ne bi malo šalili i na taj račun.

 

Između ostalog priča nam kako joj je netko savjetovao da se jedne nedjelje lijepo obuće, sjedne na bus i ode do naše slavonske metropole na groblje. Pa pita ona, „I što ću onda?“ A savjetodavac nastavlja… „Pa lijepo dođeš tamo, nađeš nekog djedicu kome je nedavno umrla žena, i tako malo pitaš, pa od čega je umrla, pa eto je li mu teško, pa sve tako lijepo polako… i onda slijedeće nedjelje opet, pa opet… i eto ga, uskoro ćeš se sigurno udati.“

A opet, ako uzmemo u obzir da žene puno duže žive male su joj šanse, ali tko sad pita za sitnice.

 

Mi se smijemo kao ludi, iako ideja nije ni tako loša, osim toga obećam joj da ne mora na bus, neka samo kaže kad hoće ja ću je odvesti.

 

I tako to poslijepodne vrlo ugodnog čavrljanja, prepričavam danima, dok ne počne nešto čudno.

Počinju se redati sahrane, jedna za drugom. Prva, druga, treća, četvrta… i ja stvarno na jednoj od tih sahrana završim baš na onom groblju koje je spominjano u njenoj priči. Sjetim se opet svih tih naših priča pa pomislim da smo možda malo pretjerali.

Ali kada joj to spomenem na slijedećem druženju, kaže ona meni, „Pa nije baš lijepo od tebe, a mene si zaboravila povesti!“

 

Istina, žena je totalno u pravu, i iako je još uvijek nisam povela, jednog dana sigurno hoću. Ako ništa drugo, s njom nikada nije dosadno, pa vjerujem neće biti čak ni na groblju.

nosi mi se bijela boja

 

Mora da imam puno godina kada neke događaje iz prošlosti brojim u desetljećima. E ovo je jedan takav.

Naime, dogovor je da evo prvi puta u životu odemo na godišnji skroz do naše tete u Tučepe. Prvotno moj mlađi brat i njegova porodica (tada su imali samo jedno dijete) idu jednim autom, a sin i ja idemo drugim.

Prva okrepna stanica nam je kod sestre u metropoli, koja ima tri sina, sve jedan drugom do uha i malo po malo, jedan za drugim krenu i oni s nama.

Dakle, od prvobitno pet ljudi, sada nas je već osam.

U redu je, tetka ima veliku kuću, ma u slučaju da i nema, pa ima valjda u tom njihovom gradu još kuća.

 

Sve me to trenutno previše ni ne zamara, više se brinem koliko su ti Tučepi daleko. Moji dečki na poslu crtaju mi kartu, crvenim markerom podebljavajući rutu kojom trebam doći do tamo. Već mi nije dobro, ali stoički podnosim sve njihove doskočice.

Svega toga se sada sjećam s knedlom u grlu i nije mi do smijeha ni najmanje.

Vruće je, polovina kolovoza, a mi smo napravili prvi faul. Krenuli smo zajedno i jadan brat pokušava nekako pratiti moj ritam vožnje, koji je više nego očajan.

 

Stanemo nekoliko puta, iz mog auta se po tko zna koji put vrti jedna te ista kazeta od Joleta, a djeca iz mog auta kad god stanemo mole ujaka da ih nekako sve natrpa u njegov auto jer svaku pjesmu već znaju od riječi do riječi.

Jedno od stajanje je u Kninu i ja sva važna raširim onu već spomenutu kartu na zadnju šajbu, kao i svaki puta gledajući koliko će ovo mučenje još trajati.

Ali kad krenemo, zaboravim kartu na zadnjoj šajbi i neko vrijeme se vozimo tako. Kaže brat, sigurno je ova kolona iza nas oduševljena, jer sad točno znaju koliko će se dugo voziti za nama.

 

Satima i satima se vozimo, pa kad konačno pukne pogled na makarsko primorje, sve moje muke postaju tako male.

Konačno plavo naše more.

 

Boravak na moru baš je onako u našem stilu.

Brat šiša cijelu ekipu na tzv. sivi dom frizuru.

Svi smo natrpani u jednoj sobi, ali bratov sin nekako uspije aterirati s kreveta na pod, ravno na glavu i usput razbije noćnu lampu.

Tetka i njena djeca tu i tamo nas počaste ponekim morskim specijalitetom, ali uglavnom imamo tretman kao i svi drugi gosti.

Ma razumijemo, ionako nas ima puno, pa nije kao da smo neka kraljevska obitelj.

More je blizu, plaža predivna, pomalo postajemo crnci, i sve je gotovo savršeno, sve dok se ne počinje bližiti dan povratka.

 

I ja se sjetim zašto ne volim more, ni Velebit, ni putovanja, pa mi nije više ni do Joleta, ni do Nosi mi se bijela boja…

Sada bi bolje pristajala ona naša narodna Nosi se u… ali šta da se radi, kako smo došli moramo se i vratiti.

Doduše, toga se već malo slabije sjećam, ali bitno da smo se vratili živi, zdravi i osunčani.

Jedino što je to bio moj prvi i zadnji put prema Tučepima, jer koliko godi bilo krasno, u nekim godinama koje su slijedile zadovoljila sam se i nekim bližim destinacijama, a i tamo je more plavo.

... blato je blato je, izađi napolje...

 tamo nekog proljeća...

Ne mogu se požaliti, Bog me podario s mnogo talenata, ali bilo kakvi vrtlarski i ini poslovi nisu baš my cup of tea.

Moja sestra ne priznaje baš tu vrstu opravdanja, pa me ipak nekako uspije nagovoriti da joj pomognem raditi na njenom ladanju.

Borila sam se godinama, odbijala, pravdala se poslom, e sad kad je to sve nestalo, ne preostaje mi dugo nego pristati.

Mislim, vremena imam, imam i snage, a od nekuda s godinama stigla je i volja, pa već mjesecima dogovaramo kako ćemo i što ćemo.

 

Kad god nazove, puna je ideja i planova, na što ja samo mudro klimam i odobravam. Sve mi je super. Ajde, pa što tu sad ima tako teško, uzmeš i kopaš, sadiš, grabljaš… sve to i tako rade ljudi od kada je svijeta i vijeka.

 

Ona je toliko oduševljena i sretna, da malo po malo prenosi to i na mene. Kupujemo sve moguće i nemoguće sjeme povrća i cvijeća. Stižu naručene sadnice voćaka. Pretražujemo Internet koji je prepun savjeta i instrukcija, pogotovo za amatere kao što sam nas dvije.

 

Ali kotač se pokrenuo i nikome ne damo da nas skrene s puta, kad jedva dočekavši stiže busom iz metropole. Niti kod nje, niti kod mene nitko ne shvaća tu našu bezbrižnost što nemilice pada kiša, još uvijek je kalendarska zima, a brat nas na koljenima (doslovno) moli da pričekamo neko bolje vrijeme.

 

Dakle, dogovorenog jutra, opremljene alatkama, sjemenom, zemljom i tko zna kakvim potrebnim stvarima krećemo put ladanja. Usput naravno kupujemo još tih nekih par sitnica koje nam fale. Moj mali auto se napuhao od svega što smo natrpale u njega. Sve je u redu. Stižemo.

 

Kad sve to istovarimo i smjestimo gdje smo naumile, s čežnjom gledamo komad zemlje koju nam je pripremio lokalni poljoprivrednik. Gledamo i u ostatak već obrađene zemlje koji je isti taj čovjek zasadio i prisjećamo se priča iz djetinjstva. Baš romantično.

 

Sve dok baš i nije. Stvarnost nas opali po glavi dok gacamo blatnom zemljom, gotovo upavši do članaka. Naravno da nemamo čizme, ali zato imamo rukavice i kolce kojima obilježavamo gredice. 

Vrijeme je taman ni hladno ni vruće, kao stvoreno za naš prvi pravo radni dan i formiranje vrta.

 

Nekako zajedničkim snagama i povremenim prisjećanjem ovakvih radova iz djetinjstva sadimo luk, salatu, grašak, rotkvice… Nakon par sati nekako uspijemo posaditi otprilike polovinu te naše bajne bašče. Blatne smo, umorne, ali sretne kao Nova godina, a to je najvažnije.

Ostalo je još nekih stvari koje treba napraviti, ali dogovor je da se sve to stigne i za koji dan. Bitno da smo počele.

Sada sve te stvari treba vratiti ponovo u auto pa nazad kod brata na ručak.

Iako nas tamo dočekaju sa šalama i pošalicama na naš račun ipak nas nahrane i napoje, pa makar i takve musave. Dobro je, zaključimo. To je odlično za prvi put, a ako i makar jedno od tih zrna isklija i naraste to će nam biti uspjeh.

Jer ja i dalje nisam prirodnjački tip, i dalje ne razumijem kako iz tog sitnog zrna bilo što naraste, ali ako je ona sretna i ja sam, a od toga ne može bolje.

u mom selu širok šor, blato je...

 

Zamoli me kolegica da je odvezem u bolnicu na kontrolu. Nije tu ništa sporno, osim što mi se ne da iako imam vremena na pretek. Ali ona je uporna, pa se malo šalim s njom, ali naposlijetku pristajem.

 

Prije zaključnog dogovora meni krepa telefon, ipak me nekako uspije podsjetiti i uvjeriti da krenemo kao nekada davno kad su ljudi kretali na put dva dana prije da ne bi zakasnili na vlak. Dobro, sada malo pretjerujem, ali sve u svemu krećemo u točno dogovoreno vrijeme.

Na putu do benzinske događaju nam se neke vrlo čudne i neobične stvari, tako da bi već o tih pet minuta mogla napisati priču, ali ne bi bilo fer, jer cijela ta avantura mora biti ispričana.

 

Dakle, imamo benzin, imamo kavu, imamo volje, kiša pada, na autu nešto opasno lupa, no nema veze, krećemo…

 

Sam put nije nešto posebno, njime sam se vozila zadnjih dvadeset godina, sve dok dođem do točke koju gotovo nikada nisam prelazila. E sada tu uskače ona, kaže, ma samo vozi ravno. Ja sam puna nepovjerenje, ne toliko u njeno znanje, nego više u svoje neznanje. Ipak relativno bezbolno stižemo na odredište.

Tu je ostavljam i ja krećem svojim putem.

 

Tek je osam, ja sam već u centru grada i pustošim sve dućane tkaninama, za svoj novonastali hobi koji me drži neko vrijeme.

Zatim svratim malo do stare firme, pije se kava, malo se ćakula i ja krećem nazad prema mjestu gdje sam je ostavila.

Usput poharam i dućan s psećom hranom, odem posjetiti groblje na kojem nisam bila zaista dugo, odem čak i do kuće davno izgubljene rodbine koje tamo nema već godinama, jer su i oni na groblju.

Ma u redu je, nikada ne škodi malo evocirati uspomene.

 

E sad problem je što ni kolegica ne zna koliko će trajati kontrola i što će sve sadržavati, a ja sam prethodno navedeno utrošila tek oko dva sata.

Ništa drugo mi ne preostaje, nego čekati, pa uhvatim neku poziciju na parkingu i čekam. Ni to nije problem, slušam glazbu, pušim, grijem se, meditiram. Po malo se osjećam kao u Čekajući Godota, ali ništa me to ne uzrujava, a to je najvažnije.

 

I… voila, točno u podne (što bi kod nas rekli, drago ti podne) konačno je gotova i sad smo opet sretne i berićetne spremne za povratak.

Hvala Bogu sve je u redu, slijedeća destinacija McDonald's. Dok izdeklamiramo narudžbu, ljubazno nas usmjere na parking, jer iza nas se stvorila poveća kolona i drugih gladnih ljudi.

Važno da je povratak kući nekako bezbolniji dok uživamo u raznoraznim nezdravim delicijama. No ni to ne uzrujava ni jednu od nas.

 

Sada samo molimo Boga da auto izdrži i drugu polovinu putovanja, pa kad se nađemo pred tablom našeg sela, obje odahnemo.

Sve u svemu, stavili smo kvačicu na sve što smo namjeravale i uspjele učiniti na ovom putovanju.

Ipak, ona kaže kako će slijedeći put zvati hitnu pomoć da je odveze... No hard feelings.

dan poslije

 

Još kad sam bila dijete, bolje rečeno, pogotovo tada, Dan žena se slavio kao neki veliki svetac. Ne doduše u našoj kući, jer mama je uvijek govorila da njoj ništa ne treba, a onda kad nitko nije donio ništa po malo se ljutila.

 

E, kad sam već odrasla, počele su neke bune, one kako to samo žene znaju… pa kakav nam je to praznik kad samo kuhamo, spremamo, pripremamo, a muž, otac, brat (izaberi proizvoljno) napije se u firmi i donese neki uvenuli karamfil, ili čak i njega izgubi putem do kuće.

 

A onda sam godinama radila u firmi kao jedina žena, i ne mogu lagati, ponekad sam dobila pokoji cvijet, čokoladu, pa čak jednom i kobasicu. Ionako nikad nitko nije točno odredio koji poklon je najprigodniji, ali svakako se poklonu ne gleda u zube, zar ne?

 

I sada stižem do poante. Morala sam doživjeti već ove godine koje imam, mislim si, bolje ikada nego nikad, da bi konačno doživjela pravi Dan žena.

Hvala Bogu i mojoj prijateljici koja drži birtiju, i koja me onako bezazleno pozove tamo negdje prije podne da dođem popiti kavu.

Ništa ne sluteći dođem i nađem ekipu koja se lagano zagrijava na terasi. Pa normalno, šta bi nam smetalo sjediti na terasi, lagano se smrzavajući i piti kavu, stožer ionako zna najbolje.

Ali… naiđe prvi gentleman i što bi kod nas rekli zavrne prvu rundu, a kava sam popila i previše pa sva bitna naručim neki alkohol… i tako to krene. Do treće sam se još nekako i držala, a poslije toga se sjećam nekako selektivno.

Lete runde, hitovi sa zvučnika, mislim da je bilo i nekog cvijeća i pizza i onoga kako me prijateljica stalno skida s barske stolice, ali sve je u redu do onog trena kad netko zaključi kako bi trebali kući. Ma, ne, pa sad je najbolje… tvrdim ja i dalje. Sva sreća netko je puno pametniji od mene, pa me jedna od njih povede sa sobom na put prema kući.

 

O onome što je bilo poslije, i kako sam molila Boga da me uzme pa čak i bez korone, bolje da ne pričam. Kad dođem k sebi, onako otprilike već je noć, a ja sam sretna što sam se napila u podne, a ne noću, jer bi inače tri dana bila bolesna.

 

Samo nije ni tu kraj. Treba još prijeći walk of shame i otići po auto koji je prenoćio pred mojom omiljenom birtijom. Na putu me susretne jedno sto ljudi koji se smješkaju i kojima po isti taj stoti put objašnjavam zašto idem pješke iako su svi već vidjeli auto koji je baš onako prepoznatljiv. U birtiji ponosno sjednem i popijem kavu. Danas je doduše hladno, a vidi čuda jučer mi to nije smetalo, iako je sigurno bilo isto tako.

 

Sada kad donekle bistre glave razmislim, ovo je bio najbolji Dan žena u mom životu. Mislim da bi čak i Clara Zetkin bila ponosna na mene.

Živjeli!

putnik namjernik

 

Moja maajka, točnije rečeno očeva majka, bila je jedna žena iz onih starinskih priča. Malena rastom, uvijek odjevena u bijelu košulju i crnu dugačku suknju. S obaveznom crnom maramom na glavi.

Život joj je zaista bio težak, ali ona za drugi nije ni znala.

 

Živjela je u maloj trošnoj kućici bez struje i vode. Čak i pod u kuhinji bio je zemljani. Ovo sve je još čudnije što se to ne događa u nekom pred prošlom stoljeću, nego u vrijeme kad sam ja bila dijete.

 

Živjela je taj teški seljački život, bez puno sredstava i gotovo nikakvog luksuza. Nije ništa ni tražila. Nikada.

Jedina svijetla točka koje se ja kao dijete sjećam, bile su sličice s kirvaja s unutarnje strane starinskog ormara i pokoja nova bluza ili suknja, koju joj je vjerojatno donijela kćer koja je radila u Njemačkoj.

Samo… ne sjećam se da je ikada išta od toga zaista i obukla. Ona je i dalje kopala njivu, pekla kruh i obavljala sve one poslove koje je trebala u onom svom starom već po malo ofucanom svakodnevnom odijelu.

 

Nije bila školovana, njena škola bila su kuća, njiva i djeca, točno tim redom. Ja je se sjećam po malo mutno, ali bila je onako mala i sitna prilično oštra uma i jezika. Rijetko kad je govorila, ali kad bi i rekla to je bilo nešto korisno i mudro.

 

I iako je umrla dok sam ja bila tinejđer jednu od stvari koje je rekla nikada neću zaboraviti…

 

Na Badnjak u njenoj kući, na onom zemljanom podu, unosila se slama i ono malo sirotinje za na stol, tek toliko da se zna da je blagdan. Ali jedna stvar bila je obavezna.

„Maajko, zašto u prozoru stoji fenjer?“ pitala bi ja onom dječjom radoznalošću, a ona bi me pogledala blago i odgovarala strpljivo po tko zna koji put.

„Na Božić valja ostaviti svjetlo u prozoru, da putnik namjernik zna gdje može doći…“

 

I tada mi to možda nije značilo ništa, ali evo sada puno puno godina kasnije, svake godine i ja palim fenjer. Iako je moja kuća blagoslovljena s puno ljudi svakog Badnjaka, neka stoji, za jednoga više uvijek ima mjesta…

žena iz pakla

 

Vratili smo se s odmora čili i veseli, vrijeme je da još ovaj jedan tjedan godišnjeg utrošim na nešto korisno. Već duže vrijeme planiram okrečiti našu malu kućicu. Nije da je prošlo dugo od zadnjeg krečenja, nego naprosto treba malo osvježiti prostor. S obzirom da sam čak i za rođendan dobila sredstva namijenjena za tu misiju, krećem u akciju.

 

Za sada mi je kao pomoć na raspolaganju samo moj jedinac, a on nije ni malo oduševljen tom idejom. U početnoj fazi kupujem sve potrebne i nepotrebne stvari, posuđujem od brata četke, kante i sijaset ostalih kerefeka… Drži me početno oduševljenje i elan, pokušavam ga prenijeti i na sina, ali to ne izaziva nikakve efekte.

 

I dolazi dan kada počinje operacija krečenje. U pomoć nam stiže još i bratov sin. Svi smo spremni k'o zapete puške. Miješaju se boje, peru četke i valjci, postavljaju najloni….Vani je temperatura preko +40, a unutra bar još toliko. Uvjeti za bilo kakav posao su nenormalni, ali ja ne odustajem. Do podneva je bilo još Bože pomozi, ali poslije toga su se svi izgubili. Oko tri završavam za taj dan, mislim si, drugu ruku ću baciti sutra, pa ne moram se ubiti.

 

Sutradan ustajem rano, i nastavljam gdje sam stala, ali pomoći više nema. Pokušavam sina animirati na sve moguće način (molim, kumim, vičem, ništa ne pomaže). Zavalio se u drugoj sobi pored ventilatora i meditira. Kaže: ja ne mogu ništa, ambrozija me ubija, pogotovo na ovoj vrućini. Mislim si, Bože mili, baš imam dara za odabrati vrijeme za teške poslove, pa odustajem i ja i slijedeća tri preostala dana godišnjem pokušavam doći sebi.

 

Znači, okrečili smo na jedvite jade jednu prostoriju u kući, gotovo sam ubila jedinca koji diše na škrge od napadaje ambrozije. Skoro me ubila struja, jer sam prekrečila pokidanu utičnicu. Ubija me upala mišića, jer se inače baš ne krećem, i na to sve me iskritizira kolegica kojoj se žalim, jer kaže da se lijepo ponudila da mi pomogne.

 

Ma, ne trebam ja nikoga da mi pomogne, sve ja to mogu sama...

 

Za dva tjedna dolazi ona i još jedna kolegica, bez najave i sa svom svojom opremom i kažu da su mi došle okrečiti ostatak. Izgleda da ipak nisam ni ja najpametnija na svijetu. E, ali je problem što sada uglavnom rade njih dvije, a mene je napala južina i samo se selim s kreveta na stolac pa nazad.

 

Ako nekima još nije jasno, ja sam stvarno žena iz pakla, ali šta da radim. Sva sreća oko mene ima nekih dobrih ljudi koji me očigledno poznaju puno bolje nego što sama sebe poznajem.

šmarne

 

Neki dan krečimo ja i moje kolegice koje su mi došle pomoći i kroz razgovor dođemo do šmarni. Jedna kaže da nije nikada čula za to, a druga da njen muž to obožava, ali da ona to ne zna napraviti.

 

Kad god krene neka priča o hrani, ja kao kuharica (a i domaćica) iz pakla najradije bih propala u crnu zemlju. Nekako se uvijek tješim da meni idu puno bolje neke druge stvari, i odmah si smirim savjest što ne znam skuhati ni jaje. I sada kad smo već spomenuli te šmarne, ja obećam da ću im jednom napraviti, bar da im se malo odužim za pomoć. Dakle dođe i to večer dugo očekivanih šmarni. Iako sam ja uporno tvrdila da su šmarne maltene isto što i palačinke, nitko mi ne vjeruje. Dolazi troje mojih prijatelja, ja počnem praviti smjesu za te magične šmarne (a već sam spomenula da je isto kao za palačinke, samo malo gušće), ja vrlo važno objašnjavam što sve ide u smjesu. Stavljam malo ulja u tavicu i sipam dio smjese, te povremeno promiješam. Za pet minuta šmarni su gotovi. Čudna mi čuda. Ljudi su više nego oduševljeni, a ja nikako ne kužim zbog čega!?

 

E sada, potaknuti oduševljenjem sa šmarnima, počinju dogovori za večeru kod drugih prijatelja. Ajde mislim si ja…super, sada će biti neki fast food kao ovaj moj…ali da…dolazimo za dva tjedna kod njih, a ono VEČERA ZA PET, koju kad usporedim s mojim šmarnama ispada da je kod mene bilo samo predjelo, predjela…

 

(Kaiserschmarrn je originalno kako bi se kod nas prevelo, carski drobljenac, ali jede se preliven slatkim sirupom. Dakle nešto kao desert.

Mi ga oduvijek jedem ovako kao gore navedeno, slano, eventualno sa zelenom salatom.

Pa kad već nisam neka kuharica, bar mi je ovo jedno jelo koje volim i znam napraviti iz dvorske kuhinje.)

zdenac želja

 

Tamo negdje u Rimu postoji Fontana di Trevi i navodno svakodnevno ljudi ubacuju novčiće ne bi li im se ostvarile želje ili da bi se vratili ponovno.

Nisam sigurna da je tamo počela tradicija ispunjavanja želja naivnim djevojčicama ili nesretnim ljubavnicima.

Kod nas na selu to se zvalo zdenac želja.

 

Onda nekad davno u neka drugačija vremena, kada su ljudi bili željni čuda i promjena. Kad se vjerovalo u vile i trolove. Kad su ljudi živjeli taj jednostavni i miran život. I onda je bilo onih koji su željeli prijeći granice i vidjeti što nudi taj veliki šareni svijet.

 

O njemu su čuli samo iz priča i nekako stidljivo se smješkali na sva ta čuda koja postoje tamo negdje izvan njihovog vidokruga i mašte.

Neki bi odmahnuli rukom i krenuli za poslom, već za pet minuta zaboravili što su čuli, jer to je za njih bilo nemoguće.

Drugi, kojih je bilo malo, ali uvijek ih je bilo, sanjali su noćima kako će jednom otići i vidjeti bar nešto od toga. Ako ništa bar do prvog velikog grada.

A oni treći, najhrabriji i što bi njihovi sunarodnjaci rekli, najluđi, sakupili bi to malo što su imali i jednostavno skočili.

 

Možda je za to služio i zdenac želja, da njihov maleni svijet prsne i odgurne ih prema naprijed. Da budu ti ljudi koji sve pokreću, koji ne čekaju da netko drugi sve napravi.

Oni su možda bili neshvaćeni, ali bez njih ni mi ne bi postojali. Jer čemu živjeti ako se ne mičemo s mjesta. Ako bar ne pokušamo, ako ne poletimo i napredujemo.

migracije

 

 

Putovanja ne volim uglavnom iz razloga što sam stvarno zakinuta za snalaženje u prostoru, ali to me nije spriječilo da u životu tko zna koliko puta odem i čak nekim čudom stignem tamo gdje sam naumila.

Putovala sam gotovo cijelom našim obalom, cijelim područjem gdje sam trenutno živjela, a čak tu i tamo nekim ne tako rijetkim slučajevima i van granica ove naše države.

 

E, ali putovanja nisu bila ništa spram svih mojih selidbi. Tu sam već imala sreće, pa imam i taj nomadski gen i nije mi bio problem.

Prva selidba bila je u prvi veći grad, gdje sam kao studirala. Dobro, da budem iskrena više sam studirala igranje bele i studentske zabave, a ni jedno ni drugo nije mi išlo, baš kao ni studij.

 

Pa nakon još nekoliko godina krenem trbuhom za kruhom u našu metropolu. Za razliku od naše slavonske metropole, ovo je bilo nešto sasvim drugo. Bila sam dugo seljančica u velikom gradu i točno sam znala kako se osjećao Ivica Kičmanović.

Bez obzira na moj stav, trebalo je neko vrijeme da se uklopim, iako moram reći da je Zagreb bio puno otvoreniji od Osijeka. O ljudima govorim. Iako da budemo iskreni u Zagrebu više gotovo da nema pravih Zagrepčana pa smo se svi mi tzv. dođoši uklopili jedni s drugima bolje nego u Osijeku.

 

Nije bilo loše, ali prošle su neke godine i ja sam se čuđenje svih, pa čak i sebe same, odlučila vratiti na početak. Radila sam u Osijeku, ali sam živjela ponovno u Miholjcu.

Nekima stvarno treba malo duže da se pronađu. Meni posebno, pa sada kada sam konačno ovdje u svom selu krug se zatvorio i ja jedino što želim ostati ovdje zauvijek.

krugovi

 

Majicu koju sam danas nosila, objesila sam u ormar i nikada je više neću odjenuti. Možda će se činiti glupo, ali ona na neki način predstavlja i kraj i novi početak.

 

Zatvorila sam jedna vrata i već sad vidim tolika nova pred sobom. Ne znam što će biti iza njih. Možda neki novi ljudi, novi događaji, nove avanture, ali najbitnije tolike nove mogućnosti.

 

Ne pravim planove, nisu mi potrebni, živjeti ću svaki dan onako kako mi život donese. Možda sam morala doći u ove godine da to naučim. I što god od sada bude oslanjati ću se na to da uživam u svakom trenutku.

 

Ne mogu reći da ni do sada nisam uživala, prije bi rekla da nisam iskoristila sve svoje potencijale. Sada je došlo to vrijeme. Jer ako sam išta naučila kroz život, sve se događa s razlogom i u točno određeno vrijeme.

 

Kako vrijeme bude prolazilo blijedjeti će uspomene na protekle godine, ljude, događaje… i sjećati ću se uglavnom samo dobrih stvari. A tako to treba i biti. Znam to iz iskustva od nekih drugih, sada se čini, davnih mjesta, vremena i ljudi.

 

A znam i još nešto… da se vratim na onu majicu s početka i ove moje ljude koje sam sada ostavila iza sebe.

Da… neću je više nikada odjenuti jer miriše na njihove zagrljaje za kraj.

Zagrljaje i mirise koje je jedino vrijedno što sam od tamo ponijela.

 

umjetnik

 

Meni osporavaju kad sebe nazovem umjetnikom iako se s tim baš ne zamaram. Ono što čini sve nas negdje je u nama samima. Imamo pravo reći o sebi što želimo i kako se osjećamo. Čak i zakon nam to dozvoljava.

 

Nevezano za sve to, što je zapravo umjetnik?

Prije svega onaj tko zna živjeti život punim plućima. A onda i svako onaj tko sa svojih deset prstiju zna od bilo čega napraviti malo čudo.

 

Imala sam sreće i zaista srela puno umjetnika. Na nekim od najneočekivanijih mjesta bili su ti neki toliko inspirativni ljudi, koje iako sam ih vidjela možda jednom, nikada nisam zaboravila.

Još više sreće sam imala jer sam rođena u porodici u kojoj ima mnogo umjetnika.

Ima ih i sada, ali bilo ih je puno i u prošlosti.

Od svih njih kao da i danas vučem neku nit koja se isprepliće i spaja sve ono što su gradili oni, pa mi samo nastavljali.

 

Ponekad imam osjećaj, kad počnem pisati, da neko od njih još uvijek želi nešto reći i najednom se nađem u nekom drugom vremenu, trenutku ili događaju, koji nije čak ni moj.

Kao da svaka od tih duša ima djelić u mojim pričama.

A ja ih pričam, ne samo zbog sebe, nego i zbog njih, i zbog onih koji će doći iza mene.

 

Kao što rekoh, ja jesam umjetnik. Sada konačno nakon svim mojih godina osjećam kako se zvuci pretaču u riječi. Kako note preskakuju preko slova i brojeva.

I ne nije mi žao što sam se tek sada vratila onome što sam oduvijek bila, jer navodno za sve postoji vrijeme i mjesto. Posebno za svakoga od nas, a moje tek dolazi.