dan jednog neradnika

 

E, da… dobra stvar je što vrijeme gotovo ne postoji, pa se ni ne trudim opravdati kada me kolegica probudi u devet uvečer ili ja i Ker vilenimo u tri po noći, jedemo, pijemo, šetamo…

 

Ali… druga strana, ne znači da nije dobra, čak dapače… mi neradnici ipak moramo tu i tamo nešto raditi. Barem ovi koji imaju više od pola životnog vijeka radnog staža. Samo sada radimo ono što volimo, što nikada nismo stigli, što se nismo ni sjetili da bi mogli raditi, a kamoli mislili da to znamo…

 

Pa tako evo malo pišem… iako sada već ljudi sa strepnjom pitaju „hoću li biti u priči?“ kad god se sretnemo. A jako dobro znaju da sam ja kao one šatro vračare koje ti svašta nešto proriču, ali uvijek kategorički tvrde da nikada ništa loše neće reći. Možda malo šaljivo i posprdno, ali tko nije ponekad ispao smiješan ili glup, zar ne?

 

Isto tako, malo radim bašču, vrt ili kako god tko to zove, da se netko ne uvrijedi. Kopam, plijevim, zalijevam… svašta nešto. Čak dozvoljavam ženici iz susjedstva koja puno priča da mi se pridruži. Doduše ona ni ne pita, ali dok priča, radi i motika, pa tko sam ja da joj to uskratim?

 

Ono čemu se i sama najviše čudim, šijem. Iako sam se nekih davnih dana, nakon nekoliko mjeseci provedenih u tekstilnoj tvornici, zaklela da neću nikada, ali baš nikada, sjesti za šivaću mašinu. To nikada je stvarno promjenjiva vremenska jedinica, bar kod mene. Na stranu to, šivanje je nešto što me trenutno najviše zaokuplja. Inspirativno je, a bome i trenira mi strpljenje, ali ništa ne smeta. Čak toliko da ponekada zaboravim i jesti i pušiti, što je samo bonus.

 

Ima tu i toliko drugih stvari. Imam vremena, a i resurse pa učim svašta nešto novo. Ponekad uskočim kad netko treba pomoć s ovim ili onim, ali to ništa ne remeti moj ionako nasumični raspored. Bolje rečeno raspored kojeg nemam.

 

Konačno radim ono što hoću, kad hoću, a što je najvažnije veselim se svemu što će mi isto to to vrijeme donijeti i sigurno me iznenaditi još tko zna koliko puta.

fenjer

 

Dakle… ima tih nekih priča iz davnina kojih se ponekad sjetim, ali već sam spominjala ovu nekoliko puta.

"Na Badnjak stavi fenjer u prozor, da putnik namjernik zna gdje može navratiti, bar te jedne noći u godini…"

 

Ja svakako imam tih nomadskih gena i puno puta u životu sam selila, pa me možda baš ova priča stalno prati.

Taj fenjer i prozor što simboliziraju sasvim dvije različite stvari. Pogled u svijet i širine i daljine i nove avanture, a s druge strane svjetlo koje te mami da se vratiš, nečem poznatom, obitelji i toplini.

 

Svejedno u ovom jednom prizoru sasvim su stopljeni i baš u tom trenutku savršeno odgovaraju svemu onome za čime svako od nas teži.

 

Još kao dijete bila sam radoznala i nemirna. Tada još ni ne sluteći gdje ću sve završiti i što ću sve vidjeti. Tada mi je mala gitara koju mi je otac donio s puta bila centar svijeta. Ranom zorom budila sam cijelu kuću udarajući i pjevajući iz svega glasa.

 

A kako sam rasla, gitaru igračku je zamijenio drugi instrument, jer majka je smatrala da talent koji imam treba vježbati i usavršiti. Sva sreća ona je bila tu da mi ne dopusti odustati kad sam onako dječje često kukala kako mi se više ne da. Još od onda naučila sam ne odustajati čim naiđe prva prepreka.

 

Nažalost, kada sam počela raditi moj svijet se više nije vrtio oko glazbe, nego nekih sasvim drugih stvari. Puno ozbiljnijih i odgovorniji. Glazba je ostala tamo negdje u drugom planu, tiho svirajući neke polupoznate simfonije, prateći me i na ovom putu. Dug je to put bio, više od trideset godina.

 

Pratile su ga mnoga previranja, sreće, tuge, nove i ponovno naučene lekcije. I nekako nije slučajno što me priča s fenjerom prati svih tih godina. Pa koliko god daleko sam otišla, uvijek sam se ponovno vraćala. A što je najvažnije, jedna sam od onih sretnih koji se uvijek imaju kuda vratiti.

nije žvaka za seljaka...

 

Dosadila sam i Bogu i ljudima s pričom kako ne volim putovanja, ali… kao što za sve ima lijeka u ovom slučaju za to se pobrinula moja sestra. Tako sam je praktički obišla cijelu našu obalu, manje-više zahvaljujući njoj.

Doduše, uglavnom je inzistirala na ljetovanjima na otocima, što ima smisla, samo eto, iziskuje recimo malo više vremena i truda. Nije ni važno, svaki taj naš godišnji, iako po malo preko volje, zapravo bio je pravi doživljaj.

 

Pa zapravo… s mojom sestrom je svaki susret pravi doživljaj. Iako smo totalna suprotnost, nekako se uspijemo dogovoriti. Ali, ako ću biti sasvim iskrena, najviše zbog njene popustljivosti.

 

Pa da krenemo…

Bili su tu otoci, trajekti, više stoljetne masline i manastiri… bilo je i mora i sunca, a bome najviše je bilo nas. Pod nas mislim na nas barem desetak svaki puta, jer mi jednostavno nismo od onih ljudi koji idu na more s dvosjedom, karticom i Shih Tzuom. Nismo ni izbliza. Mi smo oni što vuku one zadrugarske gene, a najvažniji je što više, to bolje.

 

Ima to svoje i dobre, a naravno i loše strane. Ali što nema?

Uglavnom, kao što sam jednom ispričala, iz iskustva s odlaskom na makarsku rivijeru, naučila sam da više ne čekam nikoga, niti se vozim u koloni. Nego, jednostavno u ranu zoru probudim one koji su raspoloženi i mi krećemo prvi. Hvala Bogu, više se ne sluša Jole, a i ide se starom cestom, ali kako prvi krenemo, tako uglavnom prvi i stižemo. Što nije uvijek baš najpametnije, jer je ručak u zadnjem autu, koji dolazi s barem par sati zakašnjenja.

Ma nije ni bitno. Mi smo stigli i svaka avantura može početi.

 

A avantura na tim već spomenutim otocima bilo je na pretek.

Jedne godine, čim smo stigli, pohitamo prema plavome moru, kad niotkuda digne se vjetar i umalo odnese i nas i napuhani čamac i suncobrane. Sva sreća kako je brzo počelo, tako je i prestalo kao da nikada ništa nije ni bilo. Pa jednostavno otresemo prašinu, prebrojimo se i samo odahnemo. Gore od ovoga ne može, zar ne?

Naravno, već neki od slijedećih dana ne možemo se dogovoriti tko će kuda. Iako nas stvarno ima, imamo više i vozila, ali koliko god nas je, svatko ima svoje mišljenje i stav. E to nije baš uvijek dobitna kombinacija. Bude tu i koja gruba riječ i koja suza, ali to čak nije ni potrebno da nas svi zapamte. Jer desetak ljudi sve i da u isto vrijeme govore donekle normalnim tonom, stvaraju buku, pa mislim da su susjedi, bar oni koji su u isto vrijeme boravili ovdje, brojali dane kada ćemo otići.

 

Odlazak na plažu ili do nekog drugog mjesta uvečer, tek je doživljaj. Nije stvar u tome da smo glasni, tu se nekako podijelimo po grupama, uglavnom prema interesima. Ali to obično bude već skoro pred kraj boravka, tako da je većina okolnih stanara pobjegla glavom bez obzira.

 

A što se tiče mora, ja stvarno nisam osoba koju treba poslati, a kamoli voditi na more. Voda mi je hladna, vruće mi je, od pomisli na Velebit diže mi se kosa na glavi… pa sam zaključila da je pametnije da se držim ove naše ravnice. Iako moji susjedi kažu da se dođem bućnuti u njihov bazen kad postane prevruće, ja ne želim ni to.

Lavor je majka. 

Što bi neki rekli čovjek može iz sela, ali selo iz njega nikada…

tuga

 

Osjećaji, kažu ljudi, nisu opipljivi, ali… o, itekako jesu. Pogotovo tuga.

I s tim nisam ništa novo rekla. Svi smo mi to saznali na ovaj ili onaj način.

 

Sve od onih mali, sičušnih tuga, kada nam se ne ostvari nešto što smo možda i nepravedno željeli.

Pa onda preko malo većih, malo važnijih, malo snažnijih… koje nas natjeraju da se zamislimo, možda i preispitamo.

A onda, sve do onih teških, mračnih, mučnih… koje nas guše gotovo do nepodnošljivosti.

 

Ali… i tuge postoje da nešto naučimo.

Da znamo sagnuti glavu.

Da naučimo cijeniti toliko toga što smo uzimali zdravo za gotovo.

Da stavimo točku i krenemo dalje.

 

Ono što će ipak malo nas priznati, tuga je tim teža, jer uglavnom je okrenuta nama samima. Naročito kada nas napusti netko nama drag i blizak, tužni smo najviše zbog toga što ne znamo kako ćemo dalje. I taj osjećaj po malo je sebičan. Ali svi smo mi ljudi, pa nam je u tuzi dozvoljeno biti samoživ i sebičan, sve dok znamo da moramo proći sve faze i nastaviti dalje.

 

I mnogi su pisali i pjevali o tuzi. Neki čak tvrde da prava umjetnost nastaje samo kad si nesretan. Ja se s tim ne bi složila, ali to sada nije ni važno.

 

Ono što sam ja naučila, tuga nam je potrebna kao i svi ostali osjećaji da bi postali pravi ljudi. Da bi nas ojačala i usmjerila. Da bi konačno shvatili što je sve ono vrijedno i bitno u životu.