Potrebno je cijelo selo da podigne dijete...

 

... pa kako raste malo po malo ova moja Mikijeva radionica, često mi to pada na pamet.

Jer, više od očekivanog, doslovno cijelo ovo moje selo spremno mi je pomoći na bilo koji način.

I iznenađena sam tolikim stvarima koje me sada okružuju.

Od toga što zaista svakakve zahtjeva dobivam za izradu, do podrške koju imam sa svih strana, pa sve do toga kako me poneki polu poznati ljudi promatraju gotovo bi rekla s divljenjem i poštovanjem.

Neke stvari pripisujem tome što sam tako dugo bila izvan svega što se ovdje događalo. Mnogi nisu znali gdje radim, ili bi se blago rečeno šokirali kad bi me sreli na bivšem radnom mjestu, jer su valjda mislili da tamo u nekom Osijeku radim u rudniku.

Druge opet tome da sam cijelu svoju radnu karijeru s automobila prebacila na neke sasvim prizemne i obične stvari koje su svima nama potrebne. Možda me sada konačno vide u onom pravom svjetlu, koje se tolike godine skrivalo.

Ono čemu se najviše obradujem podrška je gotovo svih mojih susjeda. Doslovno mislim na ljude iz moje ulice koji dolaze svakodnevno sa svakojakim poslovima, naprosto da mi pomognu i daju vjetar u leđa. Ponosni su što sam baš u ovoj ulici i što mogu navratiti kad god požele. 24/7. Svetkom, petkom, u koje doba dana, ranog jutra ili noći.

Pomažu svi iz moje porodice i svi moji prijatelji, čak i oni koji nisu ovdje nađu neki način da me poguraju i daju podršku.

Ima naravno i vrlo smiješnih situaciju, pogotovo vezanih uz Kera koji mora biti dio svake interakcije. Da pregleda tko je došao, što je donio, pa čak da mu pomogne i kada nešto proba.

Naravno da nisu svi oduševljeni njegovim zalaganjem, ali u jedinom obrtu takve vrste u našem selu, Ker mi dođe nešto kao maskota. Ako me po nečemu ljudi prepoznaju, a bome i pamte, Ker je sigurno to ono nešto.

E da, skoro da zaboravim... zovu me krpačica, majstorica, gazdarica, susjeda... i sad sam zapravo nekako sve to u jednom... a uz cijelo selo izgleda da je potreban i još jedan ludi Ker... pa kakav bi i bio kad je moj.

obitelj

 

Ima puno vrsta obitelji... male, velike, nepotpune, funkcionalne, one malo manje funkcionalne ... iz njih svi mi potječemo, ma kakve one bile.

Obitelj je kažu temelj svega u životu i ja bi se složila. Mnogo govore o nama cijeli naš život.

Odakle smo, tko su bili oni koji su nas podigli, s kim smo odrasli, kakvi smo ljudi postali.

Kad pomislim na obitelj tako je istinita ona... možeš otići bilo kuda, ali bitno je da se uvijek imaš kamo vratiti.

I kao u svakom mehanizmu, obitelj se sastoji od mnogo kotačića. Koji ćemo mi biti sami biramo.

A svaki pa makar bio i onaj najmanji pridonosi radu tog najsavršenijeg mehanizma.

Moja obitelj je bila od onih velikih. Bučnih, radišnih, s puno različitih karaktera. I od svih njih sam dobila neki dio. Ne samo od roditelja i baka i djedova, nego i braće i sestre, a onda i djece, najviše od svog sina, ali i svih ostalih. Pa sada po malo i slijedeće generacije. Koja mi je uglavnom doduše po malo dislocirana, ali osjetim i njihov mali dio. Kako budu rasli biti će sve veći.

Onaj glavi zupčanik moje obitelji je bila majka. Brinula je o svima i svemu. O toliko stvari koje nikada nismo ni znali da su postojale i bile riješene samo kako bi sve funkcionirale.

I ono što su majka i otac stvorili prenijeli su na sve nas.

Pa taj mehanizam radi baš kao da su još uvijek tu.

Nekako se nadam da će raditi i kad nas ne bude, jer mislim da je to ono što porodica jeste.

Tkati to nevidljivo tkanje od generacije do generacije i bez da je izgovorena znati da ljubav nije samo riječ.