Kako stariš
ja sam mislila da dolazi neko smirenje i zatišje, ali… malo sutra. Kod mene
stalno neka iznenađenja. Tako jednog dana moj jedinac organizira obiteljsko
okupljanje. Ma nema problema, što ne bi moglo. Zar ne?
Zaboravljam
da me godinama nitko nije mogao nagovoriti ni na kakve hepeninge bilo kakvog
tipa. Ali čak ne trepnem kad on kaže da je zapravo okupljanje u Zagorju. Jupi.
Možda bi i
bilo da se ja mrtva hladna ne odlučim krenuti na put u onoj mojoj staroj krntiji.
Njoj u prilog mogu reći da je konačno punoljetna po zakonima svake zemlje.
Dobro, nema potrebe za pretjerivanje, Zagorje je još uvijek u Lijepoj našoj.
Svejedno treba prijeći nekoliko stotinjaka kilometara.
Prijatelji
me upozoravaju da obavezno promijenim gume, čak nekoliko njih, novih, brisače… i
tako dalje, i tako dalje. Ali s fiestom se nikad ne zna. Više zbog toga, nego
svog ne snalaženja prostoru, zamolim nećaka da krene sa mnom u ovu avanturu. I
na kraju naravno da me osjećaj nikada ne prevari.
Dakle, sva
happy krećem iz ove moje selendre prema Osijeku gdje pokupim nećaka i ravno
prema auto putu.
Vraćam se
Zagrebe tebi…. Nema nikakvih problema. Auto juriša, čak ni ne buči kao obično
na nekim njoj totalno neuobičajeno velikim brzinama. Sve ide prema planu.
Vozimo se i vozimo i vozimo… kad li eto nas na naplatnim kućicama.
Tu se auto
prvi puta ugasi… i onda kreće ona avantura koju sam već ranije spominjala.
Lepe ti je, lepe ti je, Zagorje zelene… prisjela mi uspomena na pjesmu već kod prvog kružnog toka… a bome u nastavku ih je bilo preko nekoliko, da ne pretjeram, desetina…
Ona fina
gospođa preko navigacije navigirala nas je prilično točno, samo sada mi se već
smučilo čim bi rekla… „nakon 600 metara skrenite…“ a ja znam da će se auto
ugasiti.
Imali smo
čak jedan bezuspješan pokušaj pronalaska majstora, iako je subota u neko
ne doba, podne ili tako nešto. Ništa, krećemo kako tako dalje. Gore dolje lijevo
desno… nećak smanjuje kilometražu do željenog cilja na svaki moj upit, ali se
broj ne smanjuje dovoljno brzo.
Ipak nakon
svih muka tantalovih skoro smo tu, svi nam oduševljeno mašu, a ja mašem neka se
maknu da uparkiram, ali ništa od toga, pa se konačno zaustavim na livadi preko
puta.
Kaže moj
jedinac u nekom prepričavanju malo kasnije „kad je moja mama konačno stigla
rekla je u vražju mater pa gdje ste nas doveli…“
A to je bilo
još blago za sve što sam mogla reći nakon ovog mučenja.
Nije sada ni
važno, ekipa je tu, vatrica za roštilj samo što nije, netko mi gurne viski u
ruku, može otpočeti obiteljsko druženje.
Dan prvi je
tek počeo, trebamo se vratiti u Zagreb, a tamo nisu samo kružni tokovi, nego i
semafori i mrak. Samo više nemam snage misliti o tome. Naročito kad mi daju
ručak i pivo. Živjeli.
Nema komentara:
Objavi komentar