Nema šanse
da meni ikada bude dosadno. Sad kad više nema miše… (opa, pa skoro sam pjesmicu
sklepala) odjednom ni od kuda, uštekalo me nešto u leđima.
Super.
Vidim ja
nema mi druge nego po konjsku mast kod prijatelja.
Jadni ljudi
sa mnom… nedjelja je, prije ručka, baš im trebam ja i moje staračke bolesti. Ali
eto navikli su, prime me u goste, popričaju sa mnom, malo me utješe i otpreme
kući sa zadnjim zalihama.
Ljudi su
zaista nesebični, ne znam samo čime sam ih zaslužila.
Nego… vratim
se kući i polako počinje kalvarija.
Negdje oko
sedme postaje, već mi dođe žao onog jadnog miša i možda bi radije da je on ostao,
nego ovi bolovi. Samo, ne ide to baš tako.
Tješi me što
će konjska mast pomoći, ali neće sve nestati nekom čarolijom za tren. Mora
proći barem tri dana. Bolje i to nego dva tjedna. Koja pri tome nemam. Čeka me
posao, a čeka me i put.
Čak je i
jadan Ker donekle suosjećajan. Prve noći se smjestio u neki kut kreveta,
jadničak, vidi da se nikako ne mogu namjestiti. Što ne znači da nije pojeo neke
žvake koje su mu bile nadohvat usta, čim je vidio da mu ne mogu dovoljno brzo
uzeti.
Sada mi se
svaka i najbenignija stvar čini kao uspon na Mont Everest. Naročito kad se
trebam ustati ili kad mi nešto padne, a bome čini se da mi stalno nešto pada.
Poseban krug
pakla je kad se spotaknem na neki kabl, pa počnem skidati sve… i svašta…
U
međuvremenu zovu ljudi, a mobitel je uvijek tamo gdje ja nisam. Naravno.
Trebala bi otići i do dučana po posao, ali neka, sutra ću, pa neće svijet
propasti. Valjda.
Drugi dan je
i već po malo popušta.
Do sutra ću
biti kao nova. Bolje rečeno i dalje kao stara, ali bar pokretna.
I za kraj… ne
znam zašto se ovo zove konjska mast, ali baš me briga, pomaže. Nego me
podsjetilo na neke davne dane kad smo bili u posjeti kod mog prijatelja koji
drži konjički klub.
Dok smo mi
roštiljali, došao veterinar pregledati jednom od konja koljeno, pa tako u priči
jedan od nazočnih kaže da i njega boli koljeno. A veterinar mrtav hladan mu
pruži neku bočicu lijeka za konja i kaže „ma nema problema, evo samo sedam puta
manju dozu i kao rukom odneseno…“
Pa zapravo
se nisam ni začudila kad je čovjek za par dana rekao da ga više ništa ne boli.
Nema tolike razlike između nas i konja.
Ustvari ima…
konj je plemenita životinja, što se za neke od nas ne može baš uvijek reći… ali
i to je za neku drugu priču, a kod mene je svaki dan bar po jedna.
Nema komentara:
Objavi komentar