Neke davne 2000.g. s kamiona su spustili pred naš salon nešto malo, crveno, sjajno i totalno novo...
fiestu koju sam danima nestrpljivo čekala.
Gotovo me pregazio auto kad sam potrčala s druge strane ceste, jer sam odmah znala da je moja...
od tog prvog dana, od njenog petog kilometra na satu, od specifičnog mirisa novog auta...
I bila je moja, sve od tada, pa evo do danas kada se predala...
Ili bolje rečeno, ja sam je predala.
Još uvijek je u voznom stanju, ima tu i tamo po koju ogrebotinu, ispuštenu gumu ili malo glasniji zvuk, ali motor i srce koje još uvijek kuca.
Spletom okolnosti ostavila sam je na parkiralištu lokalnog servisa i bolje je tako.
Nisam sigurna da bi se mogla oprostiti od nje nakon pune 22 godine... nakon 550 tisuća prijeđenih kilometara...
nakon svega i svačega što smo prošle ja i ona...
Ovoliko nije boljelo ni kada sam nakon dvadeset godina dobila otkaz u fordu gdje sam radila, ni rastanak sa ljudima koji su me se tako lako odrekli.
Ovo boli više, jer ponekad i strojevi imaju dušu, a moja fiesta je itekako ima.
I iako me sin zamolio da sačuvan bar neki mali dio nje, nisam sigurna da to želim. Ne znam niti da li će je od sada netko drugi voziti ili će jednostavno završiti na groblju starih zaboravljenih i davno otpisanih nepotrebnih stvari.
Jedino što imam je pokoja suza koja je pala na tipkovnicu i stara slike iz nekih možda sretnijih i boljih vremena kad smo i ja i ona bile puno mlađe...
