Ovih dana
stalno se sjećam baš ove priče i mislim da je došlo vrijeme za nastavak.
Usprkos mog
upornog i tvrdoglavog odbijanja bilo kakve veze sa zanatom kojim su se u našoj
obitelji bavile generacije žena, nekako malo po malo u zadnjih pola godine ne
samo da sam ponovno sjela za šivaći stroj, nego to postaje gotovo pravi mali
biznis.
Na sreću (za
sada) prvi tko me na to nagovorio bila je moja susjeda. U početku poneki
popravak, pa poneka ideja, pa lavanda iz njenog vrta… i evo me gotovo da se
mogu nazvati šnajdericom.
Doduše još
uvijek mislim da je to pretjerivanje, jer iako sam davno završila tečaj i jedno
kratko vrijeme se bavila time, još uvijek učim. Ipak najvažnije je da me sve to
veseli i stalno mi dolaze nove i nove ideje.
I iako sam
se u početku smijala susjedinom entuzijazmu i primjedbama kako ću jednog dana
nešto i postići, sada već nazirem neke konture posla koji mi je prije svega
zadovoljstvo i inspiracija.
Ali ne bi to
bila ja da mi se ne događaju i neke totalno lude stvari.
Prvo, ljudi
koji me ne poznaju, a još više oni koji me poznaju ne mogu se načuditi kako od
svih poslova na svijetu radim baš ovaj.
Najviše zbog
toga što ja ne izgledam kao netko tko šije. Gledaju me po malo začuđeno i
pitaju, što se vi stvarno šnajderica? Ni ne čudim se, jer moja mama i baka bile
su ono što bi kod nas rekli uvijek dotjerane i lijepo obučene, prave
predstavnice onoga čime su se bavili. Ja to sigurno nisam. Još uvijek i u ovim
godinama izgledam kao izgubljeni dječak.
Druga stvar
koja sve zbunjuje je Ker koji se u sve miješa, pa naravno i ovo. Čudan mu je
sada sav taj neki svijet koji ponekad navrati, pa zna tu i tamo i gricnuti
nekoga. Ajde dobro, pa nije ni to kraj svijeta, kažem ja. Za ljepotu se nešto
mora i pretrpjeti.
Ali ona koja
mene najviše zabavlja, kao u svemu, tako i u ovom, ja i moja umjetnička strana
uglavnom radi samo ono što joj dođe u danom trenutku. Tako sam suknju jedne
drage kolegice ukrasile onim što me trenutno pogodilo kao inspiracija. Nije
bilo važno ono što je ona tražila, niti što se to njoj nije svidjelo… to je to,
kažem je, umjetnički rad, uzmi ili ostavi.
I nekim
čudom, za sada uspijeva. Ja čvrsto vjerujem u sebe, a kažu da je to jedino
važno. Ma nije jedino, naravno, jer nekim čudom, toliko njih je oko mene koji
isto vjeruju. E to je jedino važno i dok je tako sve ovo vrijedi truda.
