povratak

 

Da je nekim slučajem Ivica Kičmanović izbjegao razbojnike, požare i druge razno razne nevolje možda bi opet završio u velikom gradu kao prije tko zna koliko godina.

E tako sam se ja osjećala ovaj puta kad sam krenula put metropole.

Nije da se sada kao više ničega ne sjećam, nego nemam auto, pa kao da mi je netko noge odrezao.

Wow. 

Prva postaja križnog puta, treba krenuti vlakom, do kojeg me netko prvo treba dovesti, jer u našem selu nema željezničke postaje. Postojala je nekada davno, da ne kažem kad sam bila beba, a to je stvarno jako jako davno.

E tu je već problem, jer mene muče razne muke, kao npr. kako ću tako rano kupiti kartu, a šta ako uđem u krivi vlak, a šta... gdje me naravno svi moji isprdaju (s pravom) i naravno sve to prođe kako je red, kao što milioni ljudi dnevno putuju, pa ovaj puta i stari Ivica.

Vlak je super, jedino što nema pušenja. Shit happens. Dakle, gledam kroz prozor, raznolike krajolike, krave i kuće. Sve dok na naiđe kondukter i svečano nas obavijesti da ćemo u neko doba prijeći na autobus koji će nas odvesti sad već od točke B do točke C, a onda od točke C do krajnje destinacije ponovno vlak. Ali, znate, putnički vlak...

Pa dobro, što je tu je, nastojim iskoristiti ove iskoke iz plana da bar zapalim kao čovjek trčeći s ostalim supatnicima.

Nije nam ništa. Autobusi su isto luksuzni i ima ih više nego dovoljno za broj ljudi koji trči amo tamo.

Kad sjednemo u novi vlak, nakon valjda sto metara shvatim što znači putnički. Staje tih zadnjih otprilike sat vremena doslovno kod svake šupe, rupe. Naučila sam i sve nove kvartove i mjesta za koje sam mislila da sam zaboravila ili nisam nikad čula.

Kad mi konačno svane kaže display u vlaku, Zagreb glavni kolodvor. Jupi.

E sad sam već svoj na svome.

Probijam se kroz podzemne i nadzemne prolaze. Kroz grupe azilanata. Kroz sva ona sjećanja koja mi se polako vraćaju.

Sva sreća nemam puno stvari. Samo onako neke uobičajene stvari koje se donose iz Slavonije u Zagreb. Recimo, čvarke, krancle i poneki poklon za svakoga.

Kažem vam, iako sam sada već naučila da ne moram svakoj osobi na ulici poželjeti dobar dan, sa svim ostalim zaista ličim na Ivicu...

E, a kako je sad već stari Ivica krenuo kuda je i pošao, pratite nas u slijedećem nastavku...