drvo života

 

 

S napretkom civilizacije, nažalost, neminovno su se radile i mnoge loše stvari. Ne možemo sve pripisati sistemu pokušaja i promašaja, jer se kroz povijest toliko obrazaca stalno ponavlja.

 

Ono što mene boli je postupanje ljudi prema prirodi. Iako zapravo nisam prirodnjački tip, nisam slijepa. Sada kad vidim kako u mojoj tegli počinju izbijati klice iz zrnja koje sam posijala, ponovno se čudim i divim onome što se stalno događa u istoj toj prirodi.

A još više se čudim, ali i zgražam što su ljudi spremni učiniti tom blagu zbog šake dukata.

I sjetim se jednog drveta s kojim sam ja odrasla, ali i s kojim su odrastale generacije.

 

Nije to bilo jedino drvo, naprotiv imali smo ih i doma, a i kod baka i djedova na selu, samo ovo je oduvijek bilo drugačije.

 

Još dok sam ja bila mala, naš školski hrast zvali smo stari hrast. Pa čak i generacije prije, a i poslije mene.

Tada se činilo da je nesalomljiv. Ponosno je stajao i pružao grane što se meni kao djetetu činilo kao nekakav zaklon i utjeha.

Tolike stvari i događaji vezuju sve nas uz taj stari hrast.

 

Nekada je u istom dvorištu pored stare škole bila i radionica gdje smo išli na satove tehničkog i polagali ispit za bicikl. Nisam sigurna da to više postoji. Mislim i ta zgrada, a i to polaganje, jer današnja djeca se rode već pametna pa im ne treba ni to, a ni puno toga što smo mi morali naučiti. Šta da radimo, bili sam malo priglupi.

 

Sjećam se priča tog istog učitelja kako je kad je on počeo raditi u našem selu bilo samo pet automobila. I kako onda nisu postojali žmigavci, nego se smjer kuda želiš skrenuti pokazivao rukom kroz prozor. Mi smo samo u nevjerici klimali glavom, pa čak i stoti put kada je to ispričao. Nama su učitelji nekada bili svetinja, a ako je malo i slagao mi mu nismo ni pomišljali zamjeriti.

 

Sjećam se mog odlaska u glazbenu školu i nošenja harmonike. Onda smo svoje instrumente donosili sami. Doduše kad sam tek krenula u tu školu prvi par godina uvijek je harmoniku nosio netko od mojih, jer ja sam jedva nosila torbu. Do kraja sam je ipak nosila sama, ma koliko mi je već dosta bilo i glazbe i harmonike i škole. Samo nazad nije bilo. Tako ja to kad se nečega uhvatim, nema uzmaka. Dobro sada malo lažem, nije to bilo do mene, nego moje stroge majke. Iako i to je bila dobra škola upornosti.

 

A onda se sjetim pisama koje sam prenosila svojoj susjedi, a koje joj je sramežljivo slao jedan mladi učitelj iz glazbene škole. Onda nisam shvatila što to točno znači, niti što je zaista bilo između njih, ali ni toga danas više nema. Tih nekih starinskih udvaranja koje je uništila brzina izmjena informacija koja je došla s razvojem tehnike i gotovo ubila svaki pojam romantike.

 

Sjećam se igranja ispod starog hrasta, vode i malog kamenjara koji je okružuje. Ali to je bilo već kasnije, kad je moje dijete krenulo u školu. Pa sam i ja stotinu puta tuda prečicom odlazila u dućan kada je nešto na brzinu trebalo donijeti baki.

 

I bilo je tu toliko drugih sitnica kojih bi se mogla sjetiti samo da posegnem malo dalje u neku ladicu sjećanja gdje se skriva stari hrast, ali sve te naše vesele i manje vesele priče i događaji otišli su u povijest kada je stari hrast jednog dana napokon srušen.

Nije to bilo ništa neprirodno. Prošle su godine i godine (ja im ne znam pravi broj) i počele su opadati grane, pa čak i kad nije bila oluja.  Počeo je trunuti i polako nestajati i jednostavno je došlo njegovo vrijeme.

 

Nakon toga nekako nikada više ništa nije bilo isto. Ostala je ta velika praznina i kao da nam je netko obrisao dio povijesti. Nisam već dugo prošla tim dvorištem, čak niti ne znam je li još uvijek dio strušenog hrasta tamo, a i bolje. Teško je uvijek bilo ponovno i ponovno gledati kako ga nema. Kao da je odnio sa sobom sve te lijepe dane našega djetinjstva.

 

Sve me to vraća na početak priče (ili na kraj) kako tko bude želio vidjeti. Danas nema poštovanja prema ničemu. Tako ni prema prirodi s kojom bi navodno trebali biti u simbiozi, jer bez nje uskoro neće ni za koga od nas biti života.

 

Ja na sreću živim u kraju gdje još uvijek možemo uživati u čarima i blagodatima prirode. Iako vrlo dobro primjećujemo da se pojam godišnjih doba gotovo izgubio, barem onaj na koji smo mi nekada navikli. I to je jedan od dokaza koliko smo kao neodgovorni stanovnici ove jedine planete koju imamo uspjeli uništiti gotovo sve. I to i dalje radimo, brzinom kao da sutra ne postoji. Ne obazirući se na budućnost ni svoju, ni naše djece.

 

Ono što ja mogu učiniti, uz poticaj moje sestre, biti će taj mali vrt u kojem se nadam da će bar ponešto niknuti. Znam da to nije Bog zna što, ali i to je neki početak. Kao i što sada svaki dan s divljenjem gledam u posudu na terasi u kojoj je niknulo nekoliko stabljika začinskog bilja, tako ću se i dalje čuditi svemu što god bude (a valjda bude) izraslo u tom našem magičnom vrtu.

I pored vrta u malom voćnjaku i dalje rastu i stare i nove voćke. One nikada neće biti stari hrast, ni ne trebaju. Davale su i davati će voće kao i svih ovih godina kad je nas bilo ili nije bilo tu.

 

Jer zaista, priroda ne traži mnogo, ništa što mi ne možemo dati, a zauzvrat vraća stostruko. I ne, nisam ja i dalje neki novo rođeni prirodnjak, ja naprosto samo primjećujem što se oko nas događa. Nadam se ipak da ćemo se probuditi i da će ponovno biti starih hrastova kao što smo ih mi u djetinjstvu imali sreće imati.

drugačiji

 

Ako sam na nešto alergična kada ljudi pričaju, bolje rečeno lamentiraju, o nečemu o čemu nemaju blagog pojma.

Jedna od tih tema su kod većine, ljudi koji su na bilo koji način drugačiji ili iskaču iz te učmale bare u kojoj se uglavnom većina nas nalazi.

E pa jedna od takvih tema koju ljudi rado spominju kada se žele nekome podsmjehnuti ili kako bi kod nas rekli sprdati svakako su homoseksulaci.

Ne kažem da se i ja nekada nisam našalila ili ispričala neki vic na tu temu, samo kad sam je malo bolje proučila nije mi više bilo do šale ni najmanje.

 

Toliko priča, uglavnom, mladih ljudi sam čula, da mi se povraća kada se netko pokuša našaliti, a još više kada neki vrlo „ispravni“ ljudi počinju nabrajati šta bi im sve radili, kako bi ih zatvorili na Goli otok…

I naravno, onda mi proradi taj moj inat, pa čak i u najbezazlenijim situacijama pretvaram se u nekakvog Robin Hooda za homoseksualce.

 

Jer druga stvar koju isto ne podnosim je nepravda.

Pa se pitam gdje je ono Ustavom zagarantirano pravo o jednakosti i još mnogo toga…

Odakle ljudima pravo da ih nazivaju nenormalnima i tko smo uopće mi da odredimo što je to normalno?

Odakle pravo nekakvim huliganima da zapale dečka u Maksimiru, jer zaboga izgleda i ponaša se drugačije?

Odakle pravo roditeljima da se odreknu vlastitog djeteta jer ne mogu podnijeti pritisak okoline koja im govori kako da misle jer svoje mišljenje valjda nemaju?

 

Mogla bi ovako nabrajati do sutra, ali mislim da nema potrebe, jer ovime sigurno neću promijeniti mišljenje zatucanih i zadrtih ljudi koji ne vide dalje od svog nosa.

 

Ipak, ja vidim neke sitne, malene i možda nekome beznačajne pomake…

Svaki put kada netko shvati da homoseksualnost nije bolest i da nitko normalan ne bi izabrao da ga cijeloga života maltretiraju, naprosto se takav rodio.

Svaki put kad netko ipak bar malo smekša svoj stav, jer homoseksualnost nije izbor, dio je identiteta i to vrlo mali dio, a ti ljudi imaju još toliko toga drugoga što ih određuje.

Svaki put kad čujem i poneku sretnu i normalnu priču ljudi koji su godinama u vezi i nitko iz njihove okoline nema s tim problem.

 

Pa možda po malo blesavo i naivno pomislim da ima nade za sve nas i da dolaze dani kada ćemo zaista biti svi isti. Barem ja ću se za to zalagati dok god dišem.

ak' je rat, rat je za sve...

 

S obzirom da su nas u zadnje vrijeme snašle svakojake nepogode, gotovo pomislim da se bliži kraj svijeta.

Malo potresa, malo pandemije, malo svega i svačega, ali sve se nadam da ako smo preživjeli rat valjda ćemo i sve ovo.

Ili što bi stari rekli, 'ko preživi, pričat' će…

 

Nego, sjetila sam se tog nesretnog rata, iako je i od njega prošlo puno vremena. Doduše, malo mi je pomogao stariji brat, valjda sam stvarno ostarjela kad imam tolike rupe u pamćenju.

 

U tom mom kakvom takvom pamćenju ostale su mi neke vrlo zanimljive epizode.

 

Pa se tako sjetim kuće u kojoj smo onda živjeli, i djeda koji je uredio podrum za česte slučajeve zračnih uzbuna. Imala sam osjećaj taman kad zaspim, on nas je znao nekoliko puta po noći buditi i morali smo svi u taj podrum veličine kutije za cipele. Bio je opremljen sa svim mogućim čudima, ali nam nije dao da slušamo ni TV ni radio, jer nikad se ne zna odakle vrebaju špijuni.

 

U nekoj drugoj prilici, uzbuna nas je zatekla tamo gdje sam radila i vlasnik lokalne birtije sve nas je pokupio i odvezao u svoju kuću. Oni su u ulici imali samo jedan podrum, pa se tamo skupilo zaista veselo društvo. Na primjer njegova gospođa svaki puta se pobožno spuštala dolje u bundi od nerca, jer mislim, stvarno, pa ne daj Bože da nam se sve suši na glavu, barem će nam ostati dostojanstvo ili znak prestiža. E svakakvih nas ima u Božjoj bašti, što bi jednom netko rekao.

 

To je bilo negdje na početku, a već skoro pri samom kraju, ja sam bila trudna i čuvao me uglavnom najstariji sestrin sin. Nismo ni tamo imali podrum, ali smo imali videoteku u blizini, pa kad bi god prestala uzbuna, trčali smo oboje po nove kazete. Bar smo se filmova nagledali.

 

I na kraju, tjedan dana nakon zvončića, kad sam se trebala poroditi, sestra me te noći odvezla u bolnicu preplašena više nego ja, ali kad me doktor uputio kući s nekom dozom lijekova za vola ubiti i rekao da se vratim za dva dana, nisam mogla više izdržati, pa sam nas ja odvezla kući. Sva sreća porodila sam se isti taj dan poslije podne, iako se iskreno ne sjećam tko me dovezao drugi put.

 

Kao i uvijek je se sjećam sam nekih budalaština, pa ne mogu a da ne spomenem jedan vic kad već spominjem rat.

Tako u neko staro doba kada su u selo upali Čerkezi, sretnu neku babu i kažu: „Slušaj baba, sada ćemo pobiti muškarce i silovati djevojke“ A baba će njima, „Ma da, ak' je rat, rat je za sve…“

Što na to da uopće dodam J

infinity

 

Uvijek me zabavljala činjenica da se ljudi boje duhova. Svašta. A opet, oni ne znaju sve ono što znam ja, pa sam im sklon oprostiti na nekim glupim zaključcima i još glupljem ponašanju.

 

Ovih dana sam malo usamljen, možda zato toliko mislim o ljudima. Mogu reći da mi čak fale svi oni dani kada je dvorac bio prepun. A ja zaista imam puno godina. Pa, zapravo, tehnički još uvijek imam osamnaest, ali i svih ovih 312 godina od kad sam službeno umro.

Nekako se već i slabo sjećam svog stvarnog života prije ovoga kojeg živim kao duh. Pa valjda je to službeni naziv, bar tako me zovu ljudi, a onda tko sam ja da proturječim.

 

Sada možete zamisliti koliko toga sam u sve to vrijeme vidio i čuo.

Doduše teško će to bilo tko zamisliti. I meni je bilo teško naročito u prvo vrijeme dok nisam shvatio što se događa. Umro sam mlad i totalno neiskusan. Sve da sam i bio iskusan ne bi mi to puno pomoglo, jer taj prijelazni period svakako je bio težak.

Još manje su mi pomogle neke priče iz djetinjstva kako kad umreš odlaziš u raj ili pakao ili gdje god… samo nisam znao što je ovo gdje sam na kraju ja završio.

 

Trebale su mi godine da shvatim kako je ovo trajno stanje, i osim što sam promijenio agregatno stanje, malo mi se suzio i krug djelovanja. Zaglavio sam u tom nepoznatom dvorcu iz tko zna kojeg razloga, a nisam imao nikoga ni da mi pomogne u prilagodbi. Dakle, u cijelom ogromnom dvorcu bio sam jedini duh. I to je bilo čudno, bar dok sam sve vidio ljudskim očima. Zapravo i nije, a za to mi je trebalo još nekolicina godina da naučim.

 

 

Puno sam lutao, što mi je drugo i preostalo. Oni su živjeli svoj, a ja svoj život. Čudno je to nazvati životom kada nisam živ. Ma nije ni važno, sada sam se sasvim naviknuo.

 

E da, najveća ljudska zabluda je da se njihov i naš svijet može sudariti. Pa još veća da nas mogu čuti kada nešto šuška ili im se pričinjavaju glasovi. Kakve gluposti.

Ali u jednoj stvari su u pravu. Mogu nas osjetiti. Mislim da je to prava riječ. Bolje rečeno mogu osjetiti kada smo tužni. To je jedina točka u kojoj se preklapamo, pogotovo kad su i oni tužni onda se ti osjećaji udvostruče.

 

Nažalost, na ovom mjestu bilo je puno tuge. Previše.

Ja sam možda umro mlad, ali ono što sam ovdje vidio svih ovih godina slamalo mi je srce toliko puta.

Ima jedna stvar na koju se nikada nisam navikao. Umiranje djece. A nekada je to bila gotovo svakodnevna stvar. Tih nekih davnih tužnih godina činilo mi se da se svi utapamo u moru tuge. I moji ljudi i ja.

 

Svi ti ljudi bili su moji ljudi. Ja se nisam za njih mogao brinuti na neki poznati uobičajeni način, ali svejedno sam ih smatrao svojima. S njima sam prolazio sve te lijepe i manje lijepe dane i godine. Sve dok ne bi umrli, a za njima dolazile nove, pa iza njih nove generacije…

 

Samo, kako se vrijeme mijenjalo i ljudi su se mijenjali. Ne samo po odjeći ili načinu ponašanja ili svega što je napredak donosio. Nekako mi se čini da su ljudi s vremenom sve manje bili „ljudi“. Čudno je to čuti od nekog sasvim beznačajnog duha, ali to mi pomalo već lomi ovaj moj stari duh. To je tek čudnije reći, samo čini se da i meni već po malo nedostaje riječi da nešto opišem.

 

Moja tuga se još više širila, iako sam shvatio da se moja i njihova tuga razlikuju. Često su spominjali ljubav. I ja sam je čuo za nju davno dok sam bio živ, ali nikada nisam znao što zapravo znači. Nisam stigao naučiti.

A svih ovih godina poslije toga, od ljudi sam čuo riječ ljubav u različitim situacijama, pa su me još više zbunili.

Jedino po čemu sam mogao ocijeniti snagu ljubavi, bila je tuga ako se iz bilo kojeg razloga ugasila. Tako sam s godinama shvatio i da se ljubav mijenja. To je bilo najtragičnije. 

Pa koliko god mi su mi sada ljudi falili, zapravo bilo mi je bolje bez njih. Količinu tuge koje su u ovim zadnjim godinama zračili bila je gotovo nepodnošljiva.

Tako sam mogao i dalje lutati polu srušenim zdanjem i živjeti od sjećanja. Navikao sam biti sam, zapravo ionako sam oduvijek bio sam u svom svijetu, a tuga se smanjila na podnošljivu mjeru.

 

Zadnjih nekoliko godina veselim se nekim običnim stvarima. Kako se smjenjuju godišnja doba, kako poneko biće iz šume dotrči pa se igra okolo, kako jutra i večeri donose nove boje. I dalje ne znam koliko ću ostati ovdje. Možda još dan, godinu, sto godina ili zauvijek. Nije mi ni važno. Moja sjećanja ostati će zauvijek moja. Iako sam živio vrlo kratko, poslije toga kroz moje ljude naučio sam mnogo toga i smatram se sretnim što sam susreo svakoga od njih.

 

Ja sam susreo njih, iako oni nisu susreli mene. Čak ni oni koji su sumnjali da postojim tu negdje oko njih. To nije bilo ni potrebno, naše tuge su se susrele i ja sam sklon vjerovati da sam ih bar malo obgrlio i utješio ovim svojim pozitivnim mislima. Iako nisu ni znali, utješili su i oni mene. I taj krug se nikada nije prekidao, sve dok su bili živi.

A kad je svaki od njih umro, na bilo koji način, odnio je dio mene sa sobom. I rado sam se davao, ali čini se da ću konačno s nestankom ljudi nestati i ja… a to gdje sam bio zapravo je bio moj komadić raja.

slavni...

 

Ponekad se pokrene tema oko slavnih osoba koje smo u životu sreli ili upoznali.

E sada pitanje je što su za koga „slavne“ osobe. Ja sam zaista upoznale mnoge, a da li su one vrijedne divljenja ili poštovanja to neka svako sam odluči.

 

Bilo je tu pisaca, pjevača, glumaca, sportaša, akademika, slikara… ili naprosto nekih ljudi koji su iz nekih drugih razloga bili uspješni, ali možda ne poznati koliko bi to trebali biti.

 

Ljudi na koje sam ja osobno ponosna što sam ih imala priliku upoznati, ili samo viđati u kvartu bili su književnici/pjesnici.

U zgradi firme u kojoj sam radila često sam susretala Enesa Kiševića i zaista je jedan skroman i drag čovjek.

Ono što me uvijek začudi kod nekih ljudi koji bi itekako mogli biti bahati, a nikada to nisu.

 

Ipak, moja vječna opsesija bili su slučajni susreti na ulici s Vesnom Parun.

Mislim da sam se već svima popela na vrh glave s pričom kad je sin bio još mali, znala je prići i u prolazu mu samo proći prstima kroz kosu. Nešto bi promrmljala i otišla dalje. Možda baš onu o malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi…

 

A onda netko koga nisam upoznala osobno, ali sam imala jedinstvenu priliku čuti mu glas bio je Dragutin Tadijanović, kad je recitirao Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

Recitirao je nikome drugome nego Papi Pavlu II. I nije bilo važno što je tada bilo preko 40 stupnjeva u plusu i ljudi su padali oko nas. Imala sam osjećaj da je vrijeme stalo i taj trenutak mi se urezao u pamćenje zauvijek.

 

Ipak, ono što sve te susrete pomalo baca u sjenu je osoba koju sam slučajno srela još kao vrlo mlada, ali njenu blagost i smirenost osjećam do današnjeg dana. Ona doduše nije spadala u svijet književnosti, bar koliko je meni poznato. Nije ni važno.

Majka Tereza se našla u posjeti kada smo kao klinci išli na hodočašće. S tog susreta ostala mi je kao podsjetnik crno-bijela slika. Iako mi ni to ne treba da bi se ponekad sjetila njene aure i onoga što je iz nje isijavalo.

 

Tako da, kad god mi netko kaže, pa čak i pomisli reći „znaš li tko sam ja?“ dođe mi da mu se nasmijem u lice. Jer bar po mom skromnom mišljenju, iznad takve jedne osobe ne postoji nitko. Pa samo odmahnem rukom i bude mi žao koliko su ljudi ponekad ograničeni.

Ali to odavno nije moj problem.

mirisi

 

Mirisi su još jedna stvar koja me ponekad odvede na neko davno zaboravljeno mjesto. Podsjete ne neka ljude. Najednom pogode kao grom i prebace u neko drugo vrijeme.

 

Kažu da se mi ljudi prije svega prepoznajemo po mirisima. To nam je ostalo od nekih pradavnih vremena kada smo bili malo sličniji životinjama, koje se i danas uglavnom prije svega oslanjaju na miris.

Mi ga više nemamo tako jako izraženog, bolje rečeno imamo, ali ne vodi nas instinkt borbe ili potrage za hranom kao njih.

Na miris se isključivo oslanjamo kao nešto što nam prija ili ne prija.

 

Miris pokošene trave, zraka poslije kiše, nevinosti djeteta…

Ali i miris bolesti i smrti…

Svi ih i te kako prepoznajemo, samo u raznim situacijama nam znače razne stvari.

 

I uzimamo ih zdravo za gotovo kao mnogo toga u životu… sve dok ih ne izgubimo. Pa sve postaje bezlično i sivo, baš kao i kad nestanu boje.

Okus je nešto drugo i vežemo ga uglavnom uz hranu i piće, pa ćemo njegov trenutni nestanak lakše podnijeti, ali mirisi su ono što nas prati tijekom cijelog života i naša podsvijest ih slaže u neke nevidljive odjeljke.

 

Miris mora uvijek ću vezati uz plavo i nepregledne daljine…

Miris polja uz novi život, novi početak…

Miris snijega uz djetinjstvo i razigranost…

I još tolike druge mirise kojih se trenutno ne mogu sjetiti, ali sigurno su zauvijek u tim nekim zakutcima i samo čekaju da ih nešto potakne, da me vrate u neka druga vremena, podsjete me na drage ljude ili naprosto mi izmame osmjeh na lice, a čak nisam sigurna ni zašto.

WRC

 

prije par  godina

Pregledavam onu našu knjižicu o klubu u kojem sam tolike godine radila, i ponovno mi naviru sjećanja. Vjerojatno potaknuta slikama „zgodnih dječaka u WRC košuljama“ kako bi rekao moj Hrčko.

 

Ali nije to slučajno, već neko vrijeme motaju mi se po glavi tolika poznata lica.

 

I iako i ja godinama nisam dio tog svijeta, neke stvari nisam mogla izbrisati ni zaboraviti. Miris oktana i spaljenih guma zauvijek je ostao uz mene. Ne samo zato što sam i dalje donekle ostala u poslu veznom uz automobile.

Ostale su tolike uspomene, najviše vezane uz moje drage ljude.

Nećemo se lagati bilo je tu i nekih manje dobrih stvari, samo one s vremenom izblijede i gotovo se čini kao da se nisu ni dogodile.

Ja bi za onih svojih deset godina koje su u knjizi stale u jednu sliku mogla napisati deset knjiga. Ipak za to nema potrebe.

Povijest tog našeg rally-a ispisala se sama.

Uz pomoć svih nas.

 

I ne mogu se sjetiti ničega što me u zadnje vrijeme toliko obradovalo kao kad sam unatoč ovom ludom vremenu čula da je WRC konačno stigao i u ovo našu malu državu.

Žalim samo zbog jednog. Mnogi koji su sanjali san o tome, a nisu ga dočekali. Neću ih nabrajati, bojim se da ću nekoga nepravedno izostaviti, a spisak bi zaista mogao biti dug.

Svako od nas dao je neki dio sebe, ma koliko on bio veliki ili malen.

Sve od davne 1974., zajedno… vozači, suci i gledaoci. Svi smo bili temelj da bi se ovo konačno dogodilo.

 

Neću ni dužiti, jer vrijeme je da naše nove mlade snage nastave ono što smo ih svi mi naučili.

Dečki i cure, šaljem vam svu ovu moju pozitivu i što bi netko jednom rekao… Same gas…

paukova mreža

 

Pričamo neki dan nešto o snovima i meni odjednom padne na pamet zašto ja ne sanjam. Ili vjerojatno ponekad i sanjam, ali vrlo rijetko se nečega sjećam.

Kako bi i sanjala kad se sve budno vrijeme u mojoj glavi neprestano vrti ringišpil, ponekad karusel, a ponekad kao da netko plete paukovu mrežu.

 

Neki nevidljivi kotačići stalno slažu svaku informaciju, sliku ili film koji sam bilo kada vidjela. Čak i one kojih se više ne sjećam, ali kako starim, kako to ide, sve više mi se vraćaju fleševi nekih davno zaboravljenih dana.

 

Sada sam se već pomirila s tim. Nekada, kad sam bila puno mlađa znali su mi praviti veliku zbrku, ali ponekad bi mi puno pomagali da se uklopim gdje god je trebalo i savladam bilo kakvu novonastalu situaciju.

 

Jedini je problem što sve to sada odjednom kao da želi izići van.

Sve te sobice i ladice napunjene svim i svačim u mojoj glavi, svaka priča svoju priču.

Pa pletu tu istu mrežu strpljivo i ustrajno, sve dok svaki kutak ne bude ispunjen. Ponekad se samo bojim da mi ovaj jedan život neće biti dovoljan da sve ispričam.

 

I ova paukova mreža koju je jednom davno napravio moj stari od furnira zahtijevala je zaista puno vremena i truda. Puno strpljenja i ljubavi. Tek sada je vidim u pravom svjetlu, jer očigledno taj neki svijet u kojem je on živio, bio je i još je i u mojoj glavi.

Doduše ja ga prenosim nekim drugim putem, nije ni važno. Svaki način je dobar sve dok ima ljudi koji prepoznaju tu istu emociju koji im šalješ.