drvo života

 

 

S napretkom civilizacije, nažalost, neminovno su se radile i mnoge loše stvari. Ne možemo sve pripisati sistemu pokušaja i promašaja, jer se kroz povijest toliko obrazaca stalno ponavlja.

 

Ono što mene boli je postupanje ljudi prema prirodi. Iako zapravo nisam prirodnjački tip, nisam slijepa. Sada kad vidim kako u mojoj tegli počinju izbijati klice iz zrnja koje sam posijala, ponovno se čudim i divim onome što se stalno događa u istoj toj prirodi.

A još više se čudim, ali i zgražam što su ljudi spremni učiniti tom blagu zbog šake dukata.

I sjetim se jednog drveta s kojim sam ja odrasla, ali i s kojim su odrastale generacije.

 

Nije to bilo jedino drvo, naprotiv imali smo ih i doma, a i kod baka i djedova na selu, samo ovo je oduvijek bilo drugačije.

 

Još dok sam ja bila mala, naš školski hrast zvali smo stari hrast. Pa čak i generacije prije, a i poslije mene.

Tada se činilo da je nesalomljiv. Ponosno je stajao i pružao grane što se meni kao djetetu činilo kao nekakav zaklon i utjeha.

Tolike stvari i događaji vezuju sve nas uz taj stari hrast.

 

Nekada je u istom dvorištu pored stare škole bila i radionica gdje smo išli na satove tehničkog i polagali ispit za bicikl. Nisam sigurna da to više postoji. Mislim i ta zgrada, a i to polaganje, jer današnja djeca se rode već pametna pa im ne treba ni to, a ni puno toga što smo mi morali naučiti. Šta da radimo, bili sam malo priglupi.

 

Sjećam se priča tog istog učitelja kako je kad je on počeo raditi u našem selu bilo samo pet automobila. I kako onda nisu postojali žmigavci, nego se smjer kuda želiš skrenuti pokazivao rukom kroz prozor. Mi smo samo u nevjerici klimali glavom, pa čak i stoti put kada je to ispričao. Nama su učitelji nekada bili svetinja, a ako je malo i slagao mi mu nismo ni pomišljali zamjeriti.

 

Sjećam se mog odlaska u glazbenu školu i nošenja harmonike. Onda smo svoje instrumente donosili sami. Doduše kad sam tek krenula u tu školu prvi par godina uvijek je harmoniku nosio netko od mojih, jer ja sam jedva nosila torbu. Do kraja sam je ipak nosila sama, ma koliko mi je već dosta bilo i glazbe i harmonike i škole. Samo nazad nije bilo. Tako ja to kad se nečega uhvatim, nema uzmaka. Dobro sada malo lažem, nije to bilo do mene, nego moje stroge majke. Iako i to je bila dobra škola upornosti.

 

A onda se sjetim pisama koje sam prenosila svojoj susjedi, a koje joj je sramežljivo slao jedan mladi učitelj iz glazbene škole. Onda nisam shvatila što to točno znači, niti što je zaista bilo između njih, ali ni toga danas više nema. Tih nekih starinskih udvaranja koje je uništila brzina izmjena informacija koja je došla s razvojem tehnike i gotovo ubila svaki pojam romantike.

 

Sjećam se igranja ispod starog hrasta, vode i malog kamenjara koji je okružuje. Ali to je bilo već kasnije, kad je moje dijete krenulo u školu. Pa sam i ja stotinu puta tuda prečicom odlazila u dućan kada je nešto na brzinu trebalo donijeti baki.

 

I bilo je tu toliko drugih sitnica kojih bi se mogla sjetiti samo da posegnem malo dalje u neku ladicu sjećanja gdje se skriva stari hrast, ali sve te naše vesele i manje vesele priče i događaji otišli su u povijest kada je stari hrast jednog dana napokon srušen.

Nije to bilo ništa neprirodno. Prošle su godine i godine (ja im ne znam pravi broj) i počele su opadati grane, pa čak i kad nije bila oluja.  Počeo je trunuti i polako nestajati i jednostavno je došlo njegovo vrijeme.

 

Nakon toga nekako nikada više ništa nije bilo isto. Ostala je ta velika praznina i kao da nam je netko obrisao dio povijesti. Nisam već dugo prošla tim dvorištem, čak niti ne znam je li još uvijek dio strušenog hrasta tamo, a i bolje. Teško je uvijek bilo ponovno i ponovno gledati kako ga nema. Kao da je odnio sa sobom sve te lijepe dane našega djetinjstva.

 

Sve me to vraća na početak priče (ili na kraj) kako tko bude želio vidjeti. Danas nema poštovanja prema ničemu. Tako ni prema prirodi s kojom bi navodno trebali biti u simbiozi, jer bez nje uskoro neće ni za koga od nas biti života.

 

Ja na sreću živim u kraju gdje još uvijek možemo uživati u čarima i blagodatima prirode. Iako vrlo dobro primjećujemo da se pojam godišnjih doba gotovo izgubio, barem onaj na koji smo mi nekada navikli. I to je jedan od dokaza koliko smo kao neodgovorni stanovnici ove jedine planete koju imamo uspjeli uništiti gotovo sve. I to i dalje radimo, brzinom kao da sutra ne postoji. Ne obazirući se na budućnost ni svoju, ni naše djece.

 

Ono što ja mogu učiniti, uz poticaj moje sestre, biti će taj mali vrt u kojem se nadam da će bar ponešto niknuti. Znam da to nije Bog zna što, ali i to je neki početak. Kao i što sada svaki dan s divljenjem gledam u posudu na terasi u kojoj je niknulo nekoliko stabljika začinskog bilja, tako ću se i dalje čuditi svemu što god bude (a valjda bude) izraslo u tom našem magičnom vrtu.

I pored vrta u malom voćnjaku i dalje rastu i stare i nove voćke. One nikada neće biti stari hrast, ni ne trebaju. Davale su i davati će voće kao i svih ovih godina kad je nas bilo ili nije bilo tu.

 

Jer zaista, priroda ne traži mnogo, ništa što mi ne možemo dati, a zauzvrat vraća stostruko. I ne, nisam ja i dalje neki novo rođeni prirodnjak, ja naprosto samo primjećujem što se oko nas događa. Nadam se ipak da ćemo se probuditi i da će ponovno biti starih hrastova kao što smo ih mi u djetinjstvu imali sreće imati.