Kada netko
kaže dvorac, većina nas zamisli nekakvo ogromno zdanje, kao u vrijeme vitezova
ili seoske bune, iz kojeg su vladali neki gotovo nevidljivi, a strašni ljudi.
Iako mi koji
smo odrasli na selu, dvorcem bi smatrali čak i neku malo veću kuću.
Tako smo
dvorcem zvali zdanje koje je nekada davno Šumarija izgradila u šumi na Vidiku.
Zapravo, to
je bila obična dvoetažna kuća koja je trebala služiti lovcima za odmor ili
nešto takvo.
Ovo je po
malo nagađanje, jer se te kuće i te šume sjećam vrlo maglovito iz djetinjstva.
Iako je
nekih davnih godina tu bilo nekoliko kuća i lugarnica na kojoj je služio moj
djeda, pa je cijela obitelj živjela na rubu šume.
Lovačka kuća
je obnovljena godinama kasnije i što je čudno postoji i dan danas iako ja ne
znam čemu sada služi.
Ono po čemu
ja pamtim sve to bili su izleti kada su nas roditelji kao klince vodili u
prirodu.
Između šume i pašnjak tekla je rječica u kojoj smo
se ponekad znali i kupati
a na tom
pašnjaku pasla su stada krava.
Malo
skakućem iz prošlosti u budućnost, pa u sadašnjost. Sve mi je to izmiješano jer
nisam tamo bila desetljećima, a vidjela sam je nedavno tek na slikama.
Pamtim šumu
i cijeli taj kraj po jednoj dječjoj igri, kada je trebalo zamisliti kuću, sobu,
vazu… nisam sigurna kako je točno išla, ali kad god bi se to spomenulo, meni je
uvijek na pamet padala baš ta šuma i ta kuća.
Možda kao
šuma Striborova, ili magična šuma, ili čak šuma iz Narnije…
Ovo je ipak
jedna sasvim drugačija šuma, vezana za našu porodicu i na neki čudan način
smatram je svojom.
Nikada je se
nisam bojala, iako je znala biti mračna i vlažna, tek poslije kiše. Puna
raslinja i gljiva, koje se nisam usudila brati, jer u našoj daljoj rodbini,
cijela jedna porodica se otrovala njima.
Ali kuća je bila nešto drugo.
Zamišljala sam je kao neko tajnovito mjesto gdje su se
odvijali neki rituali, gdje su boravili neki meni nepoznati ljudi, gdje su se
danju, a posebno noću događale tko zna kakve čudne stvari.
Svako
sjećanje izazivalo mi je neku nelagodu. Ni sama ne znam zašto. Možda baš zato
što u njoj nikada nisu živjeli ljudi i nije imala nikakvu toplinu.
Već sam
pomislila da nije stvarna, sve dok je nisam ponovno vidjela na sestrinoj slici.
Pa zapravo,
ta šuma vezana je uz našu obiteljsku povijest. Tamo su se dogodile mnoge stvari
koje ja znam samo iz priča.
Da li je
djed stvarno pušku dobio od cara Franje, tih nekih davnih godina kada su tu
dolazili u lov?
Da li je
stvarno bomba za vrijeme rata pala baš u sobu gdje je inače spavala moja majka
kao dijete i nekom ludom srećom nije eksplodirala?
Da li su
tamo nekada zime bile tako hladne i prekrivene velikim snijegom da nitko gotovo
do proljeća nije mogao nikuda?
Tko zapravo
zna što je od još mnogo priča koje sam čula istina, jer meni sada to izgleda
nekako bajkovito.
Ali
najvažnije od svega, Vidik je baš naziv koji pristaje mjestu koje sam opisala.
Iako je danas sasvim napušten, nekada davno bio je mjesto života i raznih
zbivanja.
Nekada
davno, na dvorištu u koritu majka je kupala starijeg brata, a sestra ljubomorna
što više nije jedinica, u času majčine nepažnje, pokušala mu je odgristi prst.
Doduše, to sigurno nije bila istina, branila se ona, samo ga je malo gricnula
da prestane plakati.
Nekada davno
bio je mjesto izletnika i znatiželjnika, željnih malo mira i spokoja koje je
pružala netaknuta priroda.
Nekada davno
kroz nesiguran krov moja majka pala je u jasle i ozlijedila kičmu, što joj je priskrbilo
mjesece ležanja u „koritu“, ali i posljedice za cijeli život.
Nekada davno…
bilo je toliko toga čega danas više nema i nažalost naša djeca nikada neće
znati da su takva čuda postojala.
Jedina
konstanta je stara šuma i dvorac koje bar nas koji se po malo maglovito
sjećamo svih tih dana ipak podsjeća da se sve to možda stvarno dogodilo.
