Dakle, gdje sam stala... e da, više nego opravdan razlog za putovanje je obrana diplomskog rada moga sina.
Polako napredujem prema cilju, pokušavajući izbjeći glovo dostavljače koji jure stazom dok polako hodam.
Sve mi je ovo poznato, a opet nije. U zadnjih dvadesetak i koju godinu grad se neminovno promijenio. Baš kao i ja.
Samo, on je i dalje mlad, pun ljudi, događaja, promjena, a ja ga i dalje gleda s čuđenjem.
Ne prolazi dugo dok konačno dođem do ulice u kojoj se nalazi fakultet, ali prvo dolazi prvo. Nastojim iznenaditi mog Peru koji drži kafić točno preko puta. I uspijevam.
Pet smo godina starije obje, ali nakon par sekundi nađemo se u čvrstom zagrljaju koji briše sve to vrijeme i muke koje smo prošle u istoj firmi.
Sve to više nije važno. Ni što u ovo kratko vrijeme nastojimo saznati što se događa, kako se koja snalazi, sve uklopljeno dok ona pleše valcer između stolova i žednih ljudi koji su ovdje došli utažiti žeđ za društvom ili tek toliko malo odmoriti.
Vadim one moje krancle iz Sport Billy torbe pa i njoj ostavljam mali dašak Slavonije. I iako je opet na dijeti osmijeh joj ozari cijelu prostoriju, a meni napuni sve potrošene baterije.
Kad sin konačno dođe po mene, rastanemo se s obećanjem nekog ponovnog viđenja tko zna kad. Iako nije ni bitno. Njenu toplinu odavno sam ponijela sa sobom i držim je u toj nekoj samo njenoj ladici u mom srcu.
Krećemo prema cilju gdje nas čeka mala skupina koja je nestrpljiva da čuje i vidi glavni događaj dana, sve sa cvijećem i poklonima. Baš kako je red, način i običaj.
Šuljamo se hodnicima uvijek živahnog fakulteta dok ne pronađemo prostoriju gdje će biti obrana i po malo šalimo oko svega i svačega. Tu su dva geologa, dva FERovca i dva filozofa, a ja se osjećam kao da sam ispala sa slike. Svejedno sam najglasnija kao i uvijek i uporno tvrdim da sam ja zapravo budućnost, jer ćemo se uskoro vratiti na početak priče, ali nitko me nikada ne shvaća za ozbiljno. Sva sreća.
Uglavnom, kad se pojavi komisija svi svečano uđemo i zauzmemo mjesta, pa pozorno slušamo kako naš diplomac izlaže. I mene se ponovno vrte neke slike svih godina koje su ga dovele do ovog trenutka.
Ima nas dovoljno (što bi neki rekli... ma nije to ništa, još nas ima barem toliko) ali neki fale... I progutam suze za koje se šogor šali kako će ih majka sigurno pustiti.
Sada nije taj trenutak.
Pa me preplave samo radost i ponos.
Naročito kad čujem, kolega diplomirali ste s odličnim.
Nakon toga naravno vrijeme je za darove, slikanje, ručak i kolače, pa malo kasnije i feštu.
Sve to uspijemo ugurati u tek nekoliko sati dok me ne sruši adrenalin koji je počeo popuštati.
I sestra mi samo namjesti krevet u koji padnem k'o pokošena, ali još koju minutu pomislim na sve što se danas dogodilo, na kera koji spava sam i sigurno nije sretan, na slijedeći dan i povratak...
.... sve dok me po malo san ne povuče u udobne dubine zasluženog odmora.
