Ljetos kad sam s bratove kapije pozdravljala naše Švicarce koji su nas posjetili, osjećala sam se kao baka nekada.
E koliko puta nas je ona sve dočekala i ispraćala.
Pa mi to po malo dođe kao da sam to naslijedila, jer jednostavno ja sam sada uvijek tu.
Dok ostali kruže, odlaze, dolaze, a hvala Bogu baš nas ima, ja sam kao neki starosjedilac.
Kao ona baka iz filma Vlak bez voznog reda iz dalmatinske zagore koja je prije ukrcaja u vlak prema Slavoniji, plačući rekla, molim vas dajte da samo jednom vidim more. Iako joj je to more bilo možda samo koji kilometar dalje, ali takva su bila vremena.
Ostajao si tamo gdje si posijan i nitko nije pitao želiš li otići vidjeti bijeli svijet.
Ja nisam baš iz te priče, na svoj užas, zaista nema gdje nisam bila, i ponekad zavidim ljudima koji vole putovati. Jer uvijek vrijedi vidjeti nešto novo, upoznati nova mjesta i nove ljude. Okusiti nova jela ili neka stara koja si davno zaboravio.
Neka, meni je sada super ovdje gdje sam konačno stacionirana. Super mi je i s pričama koje svi oni koji putuju donose k meni.
Čak i sijaset slika koje ovih dana cirkuliraju odasvud, a svaka priča svoju priču.
Dolaze nove i nove generacije, a ja se ne osjećam staro, samo sretno.
Jer tu sam da ih dočekam, da mi prenesu svoju svježu energiju. Svi oni. Od najmanjih do najvećih. Pa čak i Kira koja tako stoički podnosi sva ta putovanja, a opet najsretnija je kad legne ispod bratove višnje ili u strininu kuhinju.
Svako pa i ona ima ono svoje sretno mjesto.
A na kraju da spojim sve krajeve, i pomorce i brodove i žito i ravnicu i Alpe ... nekako sve se veže kada uspomene spremiš kao brod u boci...
