Božić

 

O Božiću sam nekada pisala iz prizme mojih starih, koji su se svaki ponaosob odrazili i na svaki moj, a sad ih je već stvarno puno.

Jer... kako su oni odlazili, prolazile su godine, a ja sam sada postala taj stari čovjek. Ponekad se iznenadim koliki je to broj, samo kao i u svemu ne dam da me to nešto specijalno potrese.

Ne zato što su godine samo broj, nego što sada neke stvari gledam iz puno boljeg ugla.

Pa tako i na Božiće.

Nisam više ono malo dijete koje svjetlucavih očiju sluša priče o anđelima i zvončićima.

Koje se veseli svakom pa i najmanje poklonu i pjesmi na ponoćki.

Kojoj Božić znači i obitelj i praznici i pun stol i najveći svjetlucavi bor.

Nisam više ni onaj tinejđer koji sad već želi malo specifičnije stvari i po malo gleda unaprijed, u godine kada će se vinuti prema novim mjestima, ljudima, događajima...

Nisam ni žena u svojim srednjim godinama, kojoj se Božići nižu gotovo kao na traci, jer posao i obitelj te uvijek okreću k sebi...

Ne, sve je to neka draga prošlost koja je ugravirana u nekoj ladici mog srca, i kad god je otvorim bez obzira na dob u godini izmame mi osmjeh na lice.

Ovo su neki drugačiji Božići. Imam sreće jer sam okružena uvijek dragim ljudima, jer koliko čujem i to je postala rijetkost.

Izgubili smo mnogo toga, ali taj ljudski kontakt nešto je što je jako bitno baš u ovo vrijeme godine.

U mom prozoru je mali borić, minijaturne jaslice i naravno fenjer, jer iako Božićni koncert nije ovdje, ja ću otići tamo gdje su moji ljudi.

Božić nije što je najvažnije niti hrana, niti piće, niti pokloni, nego osmjeh i radost ljudi koji zajedno sa mnom pjevaju Božićne pjesme.

I dok je god tako, ja sam jedan od sretnika.