Putovi linoleuma

 

 

Jednom sam ustanovila da pored putova svile, postoje i putovi perja. E pa sada postoje i putovi linoleuma. Ali naravno, to je moguće samo u ovom mom pomaknutom svijetu.

 

Dakle, još uvijek nastojim svoju radionicu nekako složiti da izgleda bar približno kao prava. Ometa me tu i tamo ponešto, naravno i Ker koji zaskoči po koju stranku, ili ni malo neočekivano napravi poneku glupost.

I tako se ja dosjetim da u jedan dio ove male kućice (što bi neki rekli štalice) postavim linoleum.

Kada to spomenem u nekim razgovorima, ljudi se ne mogu načuditi da to još postoji. Vjerujte mi iako sada ima neko fancy ime, postoji.

Ni manje ni više nego u Pevexu (ko li je samo smislio novi naziv, meni liči na naziv neke XXX stranice). Za one koji ne znaju kakve su to stranice, bolje da i dalje žive u neznanju. Za one druge, a znam da vas ima, ova priča nema nikakve veze s tim.

 

Dakle, konačno odem s kolegicom u taj naš Pevex i odaberem između ostalog taj nesretni linoleum. Naravno, ali nije to tako jednostavno. Prije svega dođe do nerazumijevanja u mjerama, pa mi umjesto 4 sa 4,5 kako ja to, onako zdravo seljački, naručim, odrežu 4,5 kvadrata… Za što bi mi to eventualno moglo koristiti nemam čak vremena ni razmisliti, kad se ipak preko telefona nekako dogovorimo da ono što meni treba za jednu sobi je nekoliko puta više.

 

OK. Krećemo brat i ja prvog radnog dana u tjednu po sve to, ali naravno prerano, pa moramo malo pričekati dok sjednu sve uplate. Za to vrijeme odemo riješiti jednu od gluposti koju sam u međuvremenu napravila, malo se podsjetimo starih vremena, kina i kako je nekada naša slavonska metropola izgleda.

Kad se vratimo sve je spremno. Račun izrađen. Pokupili smo sve ono što nas dvoje možemo staviti pod ruku i krećemo prema skladištu po linoleum.

I … naravno, pa što bi drugo bilo… ljudi kažu da nemaju taj uzorak koji sam naručila i platila. Normalno, pa zašto bi i imali. Ma mislim, imaju, ali u rinfuzi ako mi možda ne bi smetalo. Pa se već zamišljam kako slažem komadiće od 4,5 ili 7 ili možda 2 kvadrata dok ne dođem do broja koji meni treba.

 

Ali dosjetim se ja, rek'o, dajte neki drugi uzorak, bilo koji, ako Boga znate.

E, pa nije to tako jednostavno. Ponedjeljak je, dopodne, ljudi nisu došli do radne temperature. Ljubazni su, nemam primjedbe, samo ne mogu izračunati neke naoko jednostavne matematičke operacije, a bome nakon sedamnaestog puta od pulta do skladišta, ne mogu više ni ja.

Ne pomaže ni što dajem neke prijedloge o međuskladišnicama, predatnicama, izdatnicama… to im još manje ide, pa polako dižem ruke. Meni ništa ne znači koja šifra piše na računu. Ipak nekako teškom mukom dođemo do rješenja i konačno taj nesretni linoleum je u bratovom autu.

 

Jupi.

Ne znam ni koje je boje, ni kojeg dezena, niti me briga. Bitno je samo da putujemo kući po magluštini koja se nije digla iako je skoro podne.

 

I tako… vjerovali vi ili ne, linoleum i dalje postoji. Evo ga čak je i postavljen točno tamo gdje treba. Čak se i Keru sviđa, a to je jedino bitno.

radni dan "mladog" obrtnika

 

Danas je jedan od onih dana. Mislim da svi znaju kojih.

Kiša pada, ja nemam auto, a ni kišobran. Doduše nije da moram pod svaku cijenu nekuda, a bome mi se i ne da.

Veš mi je pokisao, baš me briga, ako mi je to jedini problem u životu dobro je.

Samo… naravno da nije.

 

Pokušavam ispuniti neke papire za moj divni novoformirani posao, a printer naravno ne radi. To što je nov ništa ne znači. Dva puta je isprintao nešto samo dok je bio brat. Sada je totalno mrtav. Zaključujem da ima nešto protiv mene.
Ma nema veze. Iako razmišljam da ga popravim čekićem, možda bolje ne danas.

 

Ajde konačno je kiša stala, sada ću krenuti putem svojih cura u dučan. Na pola puta se sjetim da sam zaboravila jesti. Ni to nije važno. Malo kretanja i gladovanja dati će mi bolju liniju.

Kad se dovučem do destinacije, javljaju da dođem nešto potpisati. Jupi… e, malo sutra, nemam žig. Ajde lijepo nazad istim putem, pa još jednom, samo malo dalje.

 

Nakon švrljanja po dučanima dovučem se kući. Pileća juhica me vrati u polu život, pa se sva bitna bacam na posao.

Zadubila sam se, po malo meditiram, odmaram, sve dok ne počne bjesomučno zvoniti novo zvono.

Ker je iznerviran. Doduše on je uvijek iznerviran. Ja sam već navikla, ali ne i ljudi koji dolaze jedan za drugim. Neki čak iz Švicarske, neki iz ulice, čak i neki davno izgubljeni rođaci.

Wow. Osjećam se tako važno.

Kutije su pune posla. Nemam pojma kad ću to sve stići.

Ma dobro je. Pa neće svaki dan biti ovakav.

Nadam se… iako neka stara doskočica kaže da je Nada k…. Pa šta i ako je, nema to veze s dobrim i lošim danima.