Zsolnay

 

 

Obiteljski izlet n-ti put.

 

Za ovu priliku brat čak unajmljuje vodičicu. Ako sam dobro shvatila ona je profesor hrvatskog ili povijesti u nekoj školi. Sve u svemu vrlo dobro barata i jednim i drugim.

 

Skupu se pridružuju još neki prijatelji i kumovi pa možemo lagano krenuti.

 

Pecs sam doduše svih godina svog života vidjela samo kao šopingholičar. Ovo je sada nešto sasvim drugačije. Iako prolazimo kraj nekih dučana sad se samo fokusiramo na povijest grada i muzej koji ćemo posjetiti.

 

Kad gledaš grad iz ove perspektive vidi se koliko je tvornica keramike svih ovih godina od kada postoji uticala na sve segmente.

 

Čak nam vodičica kaže da je i ona za vjenčanje dobila servis jer to je ovdje obavezno.

 

Nema veze slušamo je malo kako priča o povijesti, o građevinama, o poznatim i nepoznatim licima koja su utjecala na sve to.

 

Usput uspijem ušičariti neku kavu i doručak od starijeg brata koji ima forinte. Ma sve može. Isto kao da smo na izletu kad me nekad davno vodio u Bratislavu, samo što se on toga više ne sjeća. Pita on kako smo išli tamo, pa reko prekoocenskim brodom… pa vlakom Bože dragi, s čim bi drugim. Pa se smijemo kao da smo opet tinejđeri.

 

Sad to nije ni važno, trebamo se koncetrirati na izlet i ono što nam žena priča.

 

Napokon dolazimo do muzeja koja nije Bog zna kako velik, ali dobro je opremljen unikatima koji danas posjeduju samo sretnici, a bogme i koštaju malo bogatstvo kada ih nađeš.

 

Raspršili smo se zajedno s drugim posjetiteljima, a stvarno nas ima puno, sve dok u jednom trenutku meni ne padnu naočale. I odjednom nastaje mrtva tišina. Ne daj Bože da smo razbili nešto, mislim da bi otplaćivali jedno tri života. Kad ustanovimo da nije ništa takvog odahnemo i nastavljamo dalje.

 

Kad završi službeni dio idemo na dogovoreni ručak. Restoran je navodno vrlo poznati i još više krcat. Preko puta nas je ekipa koja slavi godišnjicu mature. Sva sreća da se ne razumijemo, a i odlazimo prije nego počnu pjevati.

 

Poslije je program po izboru. Igralište s pogledom na tvornicu, sladoled, šoping… tko što želi.

Uglavnom se družimo što je i smisao obiteljsko prijateljskog susreta.

 

Na kraju svega pri povratku za svaki slučaj skrenemo u neki dučan, a najmlađi bratov sin na engleskom objašnjava prodavačici da želi karticu.

E muke ti ježove šta sve neću doživjeti ovako stara.

 

Nije ni bitno kad se vratimo kod brata sumiramo iskustva i utiske još jednog uspješnog obiteljskog druženja.

 

Slijedeću godinu ću preskočiti jer ne mogu ostaviti kera na tri dana da bi gledala ljame ili što već. Neka uživaju drugi i to će sigurno biti super iskustvo.

veliki bijeli svijet

 

Ima tamo negdje taj veliki bijeli svijet, a opet i ova moja točkica gdje sam ja, je jedan dio.

Kao i što ga čine svi oni krajevi za koje ni ne znam gdje su jer nisam baš dobra s geografijom.

Pa tako ja neki dan zahvaljujući ovom ludom internetu potražim to svoje malo mjesto na google maps.

I nećete vjerovati što pronađem.

Još je tabla na kapiji, onaj moj poznati nered u takozvanoj garaži i poznati bijeli veš koji se suši na terasi.

Pokušati ću ispasti politički korektna pa ću reći da ta moja mala točkica izgleda otprilike kao sabirni centar.

Kao da je još rat pa je pala bomba koja nekom srećom nije eksplodirala.

Doduše nije da me to nešto posebno uzrujava, bar je pokošena trava.

Ni za to nisam zaslužna jer vrt pokose susjede kad više ne mogu gledati ovu malu đunglu.

Sad kad malo bolje razmislim, svi koji me poznaju, zapravo i nisu očekivali nešto drugo.

Sva sreća malo je ljudi koji na google maps traže ovo malo selo u kojem živim, a još manje ovu moju, što bi moja kolegica rekla, štalicu.

Traže eventualno mjesta za putovanje, ljetovanje ili bilo što vrijedno posjeta i novaca koja će tamo ostaviti.

Moje mjesto nije ni jedno od toga... ali...

koliko god bilo malo ili beznačajno ipak je dio tog velikog bijelog svijeta koja je moja baka često spominjala.

O tome priča moja tabla s magnetima koje mi donose naša djeca s raznoraznih putovanja gdje gotovo svakog tjedna neko odlazi.

Tabla koju sam sasvim popunila moleći da ih donesu, jer ja nisam čovjek od putovanja, ali sva sreća nisu svi kao ja.

A onda, koliko god putovanja nose svega i svačega dobrog, od svih magneta iz cijeloga svijeta ja najviše volim onaj prvog selo do moga, jer do njega čak i ja mogu dobaciti... ako treba i biciklom.

Božić

 

O Božiću sam nekada pisala iz prizme mojih starih, koji su se svaki ponaosob odrazili i na svaki moj, a sad ih je već stvarno puno.

Jer... kako su oni odlazili, prolazile su godine, a ja sam sada postala taj stari čovjek. Ponekad se iznenadim koliki je to broj, samo kao i u svemu ne dam da me to nešto specijalno potrese.

Ne zato što su godine samo broj, nego što sada neke stvari gledam iz puno boljeg ugla.

Pa tako i na Božiće.

Nisam više ono malo dijete koje svjetlucavih očiju sluša priče o anđelima i zvončićima.

Koje se veseli svakom pa i najmanje poklonu i pjesmi na ponoćki.

Kojoj Božić znači i obitelj i praznici i pun stol i najveći svjetlucavi bor.

Nisam više ni onaj tinejđer koji sad već želi malo specifičnije stvari i po malo gleda unaprijed, u godine kada će se vinuti prema novim mjestima, ljudima, događajima...

Nisam ni žena u svojim srednjim godinama, kojoj se Božići nižu gotovo kao na traci, jer posao i obitelj te uvijek okreću k sebi...

Ne, sve je to neka draga prošlost koja je ugravirana u nekoj ladici mog srca, i kad god je otvorim bez obzira na dob u godini izmame mi osmjeh na lice.

Ovo su neki drugačiji Božići. Imam sreće jer sam okružena uvijek dragim ljudima, jer koliko čujem i to je postala rijetkost.

Izgubili smo mnogo toga, ali taj ljudski kontakt nešto je što je jako bitno baš u ovo vrijeme godine.

U mom prozoru je mali borić, minijaturne jaslice i naravno fenjer, jer iako Božićni koncert nije ovdje, ja ću otići tamo gdje su moji ljudi.

Božić nije što je najvažnije niti hrana, niti piće, niti pokloni, nego osmjeh i radost ljudi koji zajedno sa mnom pjevaju Božićne pjesme.

I dok je god tako, ja sam jedan od sretnika.

brod u boci

 

Ljetos kad sam s bratove kapije pozdravljala naše Švicarce koji su nas posjetili, osjećala sam se kao baka nekada.

E koliko puta nas je ona sve dočekala i ispraćala.

Pa mi to po malo dođe kao da sam to naslijedila, jer jednostavno ja sam sada uvijek tu.

Dok ostali kruže, odlaze, dolaze, a hvala Bogu baš nas ima, ja sam kao neki starosjedilac.

Kao ona baka iz filma Vlak bez voznog reda iz dalmatinske zagore koja je prije ukrcaja u vlak prema Slavoniji, plačući rekla, molim vas dajte da samo jednom vidim more. Iako joj je to more bilo možda samo koji kilometar dalje, ali takva su bila vremena.

Ostajao si tamo gdje si posijan i nitko nije pitao želiš li otići vidjeti bijeli svijet.

Ja nisam baš iz te priče, na svoj užas, zaista nema gdje nisam bila, i ponekad zavidim ljudima koji vole putovati. Jer uvijek vrijedi vidjeti nešto novo, upoznati nova mjesta i nove ljude. Okusiti nova jela ili neka stara koja si davno zaboravio.

Neka, meni je sada super ovdje gdje sam konačno stacionirana. Super mi je i s pričama koje svi oni koji putuju donose k meni.

Čak i sijaset slika koje ovih dana cirkuliraju odasvud, a svaka priča svoju priču.

Dolaze nove i nove generacije, a ja se ne osjećam staro, samo sretno.

Jer tu sam da ih dočekam, da mi prenesu svoju svježu energiju. Svi oni. Od najmanjih do najvećih. Pa čak i Kira koja tako stoički podnosi sva ta putovanja, a opet najsretnija je kad legne ispod bratove višnje ili u strininu kuhinju.

Svako pa i ona ima ono svoje sretno mjesto.

A na kraju da spojim sve krajeve, i pomorce i brodove i žito i ravnicu i Alpe ... nekako sve se veže kada uspomene spremiš kao brod u boci...

a sad stvarno povratak...

 

... jer ovo naše selo je moj dom, a dom je mjesto kojem su uvijek vraćaš, pa makar i poslije ovako kratkog izleta.

Ovaj puta sestra me spasi nestašnog nećaka koji me htio uvaliti nekom tipu na blabla caru, i otprati ravno do kolodvora.

Kad uđem u gradski bus razveselim se kao malo dijete jer mi je vozač dao kartu, a čovjek vjerojatno misli da sam sišla s neke planine. Meni ne smeta, još koje prijevozno sredstvo da se vratim domu svome neće škoditi. Tu je u nastavku naravno i tramvaj, ali onaj novi novcati, a ne kao one trole u kojima smo se vozili prije dvadesetak godina.

Pa normalno, nisam ni mislila da smo ušle u vremeplov.

Čavrljamo o ničemu i svačemu dok promatram grad i ljude. Sve je ovdje toliko različito od našeg malog sela. Kao u mravinjaku. Ne smeta mi, samo mi niti ne fali kao ni svih ovih godina od kada ne živim tu.

Na jednoj od stanica čujem nekoga kako pjeva što mi izmami osmijeh na usne. Sve je ovdje normalno. Pa naravno, a ja se sjetim nekih davnih dana kada sam tek doselila u metropolu, pa me na istom tom tramvajskom stajalištu neki random lik pitao... vjeruješ li u ljubav na prvi pogled? Ja sam nekako odmah odgovorila, ne.... a on onako šeretski... pa pogledaj me još jednom...

Dobar ulet, vjerojatno, jer ga sjećam i dan danas, pa se samo nasmiješim još jednom i krenemo dalje.

Autobusni kolodvor je isti kakvog ga se sjećam, jer sam dugo stanovala u blizini. Čak i Kraš dučan je tu i one čokoladice s rižom, ali ovaj puta odemo nešto pojesti u pekaru.

Sijaset raznoraznih likova kreću se uokolo, baš kako se i očekuje na mjestu odlazaka i dolazaka. Pa kad malo bolje razmislim, kolodvori su baš kao krug života, ali o tome neki drugi put.

Sada je skoro vrijeme, pa se pozdravim sa sestrom i zahvalim na svemu, a onda lagano krenem putem kojim sam krenula.

Put autobusom dosadniji je nego vlakom, ali gotovo isto je vrijeme trajanja, pa mi tih nekoliko sati zaista prođu brzo i već sam u Osijeku.

Tu me dočekaju nećak i šogorica, odvedu me u Mac, malo i u šoping, a onda smo konačno na putu prema domu i Keru.

I tu sam nakon dva luda dana, Ker me čeka. Niti mu što fali, niti se bar malo smirio, a to je sve što mi treba. Koliko god svaki izlet ili put bio dug ili kratak dom je mjesto na koje se uvijek možeš vratiti i to je ono što bi svatko od nas trebao imati.

mikro ekonomija

 

E ako ste se pitali kako izgleda posao u našem malom selu, rado ću vam naslikati par sličica.

Ponekad se osjećam kao da živim u nekoj onoj seriji kako li se zvala, kuća u preriji, ili tako nekako, ali uglavnom sam stalno oduševljena svime što se događa.

Kao da konačno živim život.

Nije sve vezano uz posao, ali i kad nije sada je.

Pa tako, iz dana u dan ponovno se iznenadim, razveselim, zaigra mi srce, nebrojeno puta.

Na primjer kad po najvećem pljusku niotkuda doluta dečko koje sutra ide u svatove i naravno nije od momačke stigao skratiti hlače. Pa naravno, nije ni važno, sad ću ja to, začas, čak ću mu odnijeti da ih pokupi iz moje lokalne omiljene birtije.

Onda nakon metara i metara stolnjaka, čipke, raznih tabletića primjerenih za prvu pričest čovjek dođe subotom poslije podne u zadnji čas jer i njemu treba nekoliko, a šta će nije stigao prije.

E pored Božića, Uskrsa, svatova... tu su naravno i crkveni godovi ili što bi kod nas rekli, kirvaji. Ako su u proljeće, a i kad nisu, samo zavjese, zavjese.... i tako kilometri njih...

Dakle, slijedeće subote iz krevete me digne moja PR služba iz dučana i pita jesu li možda gotove zavjese koje sam tek jučer dobila.

Ali koje li su? Imam ih tri različite.

Pa ništa, krenem od prvog broja, a s druge strane neko sasvim treće selo u kojem nije kirvaj, a nisu još ni okrečili pa nije hitno.

Drugi broj sam potrefila, ali čovjek je čini se ljut. U daljnjem razgovoru ipak nije ljut, samo nije raspoložen za priče o zavjesama jer je baš iz noćne, pa mu kažem laku noć i odlučim ipak napraviti zavjese za ne daj Bože.

Samo, priči nije kraj. Traka ima serijsku grešku, pa mi ne preostaje drugo nego sjesti na bicikl i krenuti put dućana.

Usput mahnem tu i tamo nekome poznatom. Pohvale se s nečim što sam im napravila, u gotovo svakom dućanu netko pita za nešto, a nemali broj puta već imaju nešto što trebam ponijeti kući.

Tako ujutro ponesem dvije vrećice nečega što je gotovo, a vratim se s bar pet. Razmišljam lagano da nabavim one kutije kakve voze Glovo dostavljači, valjda će biti dosta.

I da ne zaboravim, danima pada kiša, ali ne dam ni tome da me smeta. Našla sam čak i kišobran, samo... vožnja biciklom s kišobranom, naročito kad je još i vjetrovitom zaista liči na borbu s vjetrenjačama.

Na kraju, vjerujem da ova moja mikro ekonomija nema vaš puno veze s onom pravom, ali mene veseli, a to je važnije od bilo čega drugog, zar ne?

povratak II

 

Dakle, gdje sam stala... e da, više nego opravdan razlog za putovanje je obrana diplomskog rada moga sina.

Polako napredujem prema cilju, pokušavajući izbjeći glovo dostavljače koji jure stazom dok polako hodam.

Sve mi je ovo poznato, a opet nije. U zadnjih dvadesetak i koju godinu grad se neminovno promijenio. Baš kao i ja.

Samo, on je i dalje mlad, pun ljudi, događaja, promjena, a ja ga i dalje gleda s čuđenjem.

Ne prolazi dugo dok konačno dođem do ulice u kojoj se nalazi fakultet, ali prvo dolazi prvo. Nastojim iznenaditi mog Peru koji drži kafić točno preko puta. I uspijevam.

Pet smo godina starije obje, ali nakon par sekundi nađemo se u čvrstom zagrljaju koji briše sve to vrijeme i muke koje smo prošle u istoj firmi.

Sve to više nije važno. Ni što u ovo kratko vrijeme nastojimo saznati što se događa, kako se koja snalazi, sve uklopljeno dok ona pleše valcer između stolova i žednih ljudi koji su ovdje došli utažiti žeđ za društvom ili tek toliko malo odmoriti.

Vadim one moje krancle iz Sport Billy torbe pa i njoj ostavljam mali dašak Slavonije. I iako je opet na dijeti osmijeh joj ozari cijelu prostoriju, a meni napuni sve potrošene baterije.

Kad sin konačno dođe po mene, rastanemo se s obećanjem nekog ponovnog viđenja tko zna kad. Iako nije ni bitno. Njenu toplinu odavno sam ponijela sa sobom i držim je u toj nekoj samo njenoj ladici u mom srcu.

Krećemo prema cilju gdje nas čeka mala skupina koja je nestrpljiva da čuje i vidi glavni događaj dana, sve sa cvijećem i poklonima. Baš kako je red, način i običaj.

Šuljamo se hodnicima uvijek živahnog fakulteta dok ne pronađemo prostoriju gdje će biti obrana i po malo šalimo oko svega i svačega. Tu su dva geologa, dva FERovca i dva filozofa, a ja se osjećam kao da sam ispala sa slike. Svejedno sam najglasnija kao i uvijek i uporno tvrdim da sam ja zapravo budućnost, jer ćemo se uskoro vratiti na početak priče, ali nitko me nikada ne shvaća za ozbiljno. Sva sreća.

Uglavnom, kad se pojavi komisija svi svečano uđemo i zauzmemo mjesta, pa pozorno slušamo kako naš diplomac izlaže. I mene se ponovno vrte neke slike svih godina koje su ga dovele do ovog trenutka.

Ima nas dovoljno (što bi neki rekli... ma nije to ništa, još nas ima barem toliko) ali neki fale... I progutam suze za koje se šogor šali kako će ih majka sigurno pustiti.

Sada nije taj trenutak.

Pa me preplave samo radost i ponos.

Naročito kad čujem, kolega diplomirali ste s odličnim.

Nakon toga naravno vrijeme je za darove, slikanje, ručak i kolače, pa malo kasnije i feštu.

Sve to uspijemo ugurati u tek nekoliko sati dok me ne sruši adrenalin koji je počeo popuštati.

I sestra mi samo namjesti krevet u koji padnem k'o pokošena, ali još koju minutu pomislim na sve što se danas dogodilo, na kera koji spava sam i sigurno nije sretan, na slijedeći dan i povratak...

.... sve dok me po malo san ne povuče u udobne dubine zasluženog odmora.