veliki bijeli svijet

 

Ima tamo negdje taj veliki bijeli svijet, a opet i ova moja točkica gdje sam ja, je jedan dio.

Kao i što ga čine svi oni krajevi za koje ni ne znam gdje su jer nisam baš dobra s geografijom.

Pa tako ja neki dan zahvaljujući ovom ludom internetu potražim to svoje malo mjesto na google maps.

I nećete vjerovati što pronađem.

Još je tabla na kapiji, onaj moj poznati nered u takozvanoj garaži i poznati bijeli veš koji se suši na terasi.

Pokušati ću ispasti politički korektna pa ću reći da ta moja mala točkica izgleda otprilike kao sabirni centar.

Kao da je još rat pa je pala bomba koja nekom srećom nije eksplodirala.

Doduše nije da me to nešto posebno uzrujava, bar je pokošena trava.

Ni za to nisam zaslužna jer vrt pokose susjede kad više ne mogu gledati ovu malu đunglu.

Sad kad malo bolje razmislim, svi koji me poznaju, zapravo i nisu očekivali nešto drugo.

Sva sreća malo je ljudi koji na google maps traže ovo malo selo u kojem živim, a još manje ovu moju, što bi moja kolegica rekla, štalicu.

Traže eventualno mjesta za putovanje, ljetovanje ili bilo što vrijedno posjeta i novaca koja će tamo ostaviti.

Moje mjesto nije ni jedno od toga... ali...

koliko god bilo malo ili beznačajno ipak je dio tog velikog bijelog svijeta koja je moja baka često spominjala.

O tome priča moja tabla s magnetima koje mi donose naša djeca s raznoraznih putovanja gdje gotovo svakog tjedna neko odlazi.

Tabla koju sam sasvim popunila moleći da ih donesu, jer ja nisam čovjek od putovanja, ali sva sreća nisu svi kao ja.

A onda, koliko god putovanja nose svega i svačega dobrog, od svih magneta iz cijeloga svijeta ja najviše volim onaj prvog selo do moga, jer do njega čak i ja mogu dobaciti... ako treba i biciklom.