Obiteljski izlet n-ti put.
Za ovu priliku brat čak unajmljuje vodičicu. Ako sam dobro shvatila ona je
profesor hrvatskog ili povijesti u nekoj školi. Sve u svemu vrlo dobro barata i
jednim i drugim.
Skupu se pridružuju još neki prijatelji i kumovi pa možemo lagano krenuti.
Pecs sam doduše svih godina svog života vidjela samo kao šopingholičar. Ovo
je sada nešto sasvim drugačije. Iako prolazimo kraj nekih dučana sad se samo
fokusiramo na povijest grada i muzej koji ćemo posjetiti.
Kad gledaš grad iz ove perspektive vidi se koliko je tvornica keramike svih
ovih godina od kada postoji uticala na sve segmente.
Čak nam vodičica kaže da je i ona za vjenčanje dobila servis jer to je ovdje
obavezno.
Nema veze slušamo je malo kako priča o povijesti, o građevinama, o poznatim
i nepoznatim licima koja su utjecala na sve to.
Usput uspijem ušičariti neku kavu i doručak od starijeg brata koji ima
forinte. Ma sve može. Isto kao da smo na izletu kad me nekad davno vodio u
Bratislavu, samo što se on toga više ne sjeća. Pita on kako smo išli tamo, pa
reko prekoocenskim brodom… pa vlakom Bože dragi, s čim bi drugim. Pa se smijemo
kao da smo opet tinejđeri.
Sad to nije ni važno, trebamo se koncetrirati na izlet i ono što nam žena
priča.
Napokon dolazimo do muzeja koja nije Bog zna kako velik, ali dobro je
opremljen unikatima koji danas posjeduju samo sretnici, a bogme i koštaju malo
bogatstvo kada ih nađeš.
Raspršili smo se zajedno s drugim posjetiteljima, a stvarno nas ima puno, sve
dok u jednom trenutku meni ne padnu naočale. I odjednom nastaje mrtva tišina.
Ne daj Bože da smo razbili nešto, mislim da bi otplaćivali jedno tri života.
Kad ustanovimo da nije ništa takvog odahnemo i nastavljamo dalje.
Kad završi službeni dio idemo na dogovoreni ručak. Restoran je navodno vrlo
poznati i još više krcat. Preko puta nas je ekipa koja slavi godišnjicu mature.
Sva sreća da se ne razumijemo, a i odlazimo prije nego počnu pjevati.
Poslije je program po izboru. Igralište s pogledom na tvornicu, sladoled,
šoping… tko što želi.
Uglavnom se družimo što je i smisao obiteljsko prijateljskog susreta.
Na kraju svega pri povratku za svaki slučaj skrenemo u neki dučan, a najmlađi
bratov sin na engleskom objašnjava prodavačici da želi karticu.
E muke ti ježove šta sve neću doživjeti ovako stara.
Nije ni bitno kad se vratimo kod brata sumiramo iskustva i utiske još
jednog uspješnog obiteljskog druženja.
Slijedeću godinu ću preskočiti jer ne mogu ostaviti kera na tri dana da bi
gledala ljame ili što već. Neka uživaju drugi i to će sigurno biti super
iskustvo.
