udahni duboko

 

Danas kad sam izišla na obilaznicu ispustila sam dah, koji nisam ni znala da držim i udahnula duboko nakon više od trideset dugih godina.

Konačno sloboda, pomislila sam sretno, kao da me netko pustio s lanca.

 

Završila se jedna epoha, i počelo sasvim neko novo poglavlje u mom životu. Kao toliko puta.

I iako ću za koji dan imati pedeset i pet veselim se svakom novom danu.

 

Doduše, ne znam što me čeka. Da li će nova promjena donijeti nešto bolje ili lošije, teže ili lakše... trenutno nije ni važno.

Kao što stara poslovica kaže: nije svako zlo za zlo, a u jednom od najgorih perioda života kad sam bila bolesna, naučila sam nešto važno. Naime, život se živi u ovom trenutku, ne u omaglici prošlosti ili neizvjesnosti budućnosti. Ne, treba živjeti točno sada.

 

Tek tada ti postanu neke stvari kristalno jasne.

 

Koliko su ti nekada pomogli ljudi od kojih si se najmanje nadao.

Koliko si naučio i primio od ljudi samo boraveći s njima iz dana u dan.

Koliko je lakše nositi i tuge i radosti i nadanja, kad znaš da će ti svakog novog radnog dana netko reći dobro jutro.

 

Trenutno mi se po glavi vrte toliki događaji, mjesta i ljudi koje smo zajedno prošli, sreli ili posjetili. Nisu svi bili lijepi i veseli, ali to tako i ide. Ružne stvari možda se dogode da znamo bolje cijeniti sve ono dobro što imamo.

 

Ja sam po vokaciji umjetnik. Prije svega život vidim kroz glazbu. Nakon bolesti vidim ga i kroz boje. A od kada se bavim pisanjem vidim ga kroz svako slovo i svaku riječ.

Unatoč tome, cijeli radni vijek bavila sam se brojevima, pa sam i od toga uspjela napraviti umjetnost. Bar sam  ja to tako vidjela, a to mi se čini kao blagoslov.

 

Jer... cijelo to vrijeme radila sam s ljudima koje volim i posao koji volim. Danas to rijetko od koga čujem, pa mislim da me i tu Bog pogledao.

zrno

 

Iako sam rođena u malom mjestu, a bake i djedovi su mi bili na selu, ja nekako nisam ispala prirodnjački tip.

Još uvijek ne razlikujem kelj od kupusa, ili bijeli od crvenog luka.

Pa dobro, sad će netko reći da sam mogla naučiti bar iz knjiga, ali ni to ne mogu, jer sam vizualni tip, a to me jednostavno nije zanimalo.

 

Ali ono što me zanimalo u tim nekim danima kada smo dolazili kod djeda na selo pomoći ponešto, bila su razna čuda prirode.

Nikada mi nije bilo jasno kako od zrna naraste stabljika, cvijet ili drvo. Kako je to moguće?

I ni do dana današnjeg još uvijek mi nije jasno i ljubomorna sam na ljude koji vole prirodu, koji svaki slobodan trenutak provedu uređujući mali ili veliki vrt.

Sadeći gredice, što bi se kod nas reklo „pod konac“ ili štihajući i okopavajući taj isti vrt iz dana u dan.

Ljuteći se kad im urod stuče led ili uništi suša, ali ni to ih ne spriječi da rade to isto svake godine ponovno.

 

Moj otac je volio cvijeće i jedne godine donio punu vreću lukovica tulipana. Naredio mi je da to posadim i koliko god sam se trudila nekako izbjeći nije mi uspjelo. Tako sam ljuto cijeli jedan dan sadila i sadila.

 

Nakon par mjeseci vrt se šarenio bojama koje nisam mogla ni zamisliti, gotovo kao negdje u Nizozemskoj. I ponovno bi netko pomislio da me to vratilo prirodi, ali nije. Od svega toga ostala mi je ljubav samo prema klompicama.

 

Tako da, nažalost, i danas kad me sestra pokuša nagovoriti da odem obraditi njeno imanje, ja samo odmahnem rukom i promijenim temu.

 

Netko kao ja nije zaslužio dirati u prirodu, jer dar života koji iznikne iz tog jednog zrna nešto je vrijedno divljenja i poštovanja. Pogotovo za one kao što sam ja i ne mogu dokučiti taj dar.

poletjeti

 

Leži u polu mračnoj sobi, a tiha glazba koja dolazi iz zvučnika polagano ga uvlači u svijet Smetanine Vltave.

Lagano poskakivanje vode preko kamenja nekog tihog ljetnog dana.

Bistra plava voda zapljuskuje zelenilo svuda oko rijeke.

Slabašno sunce grije i omekšava svaku kap.

Odjednom tu i tamo koja kap kiše, ali ne smeta toku rijeke koja lagano ide dalje.

Vjetrić koji je do sada samo pirkao, polako se pojačava i savija vlati trave pored vode.

Na samo trenutak ponovno se sve smiruje, kao zatišje pred buru.

A onda sve krupnije kapi i jači vjetar diže valove koji poskakuju sve brže i dalje.

Voda je sve tamnija, gotovo crna. Mutni tamni oblaci osipaju ljetni pljusak na rijeku i okolicu.

I baš tako, kako je i počelo, smiruje se u trenu.

Oblaci se razilaze i sunce ponovno obasja rijeku koja se smiruje i vraća u svoj ustaljeni ritam…

 

Glazba oduvijek ovako utječe na njega. Od kad zna za sebe. Sve vidi kroz nju. Ovo su jedini trenuci kada može duboko udahnuti i bar na trenutak zaboraviti na sve što se događa oko njega.

I već dugi niz godina to mu pokušavaju oduzeti. Zna on dobro što je porodica i što je odanost. Nebrojeno puta je to već čuo, ali gdje je tu on? Gdje je ono što njega ispunjava i veseli?

 

Godinama već radi u obiteljskoj firmi, nije nikada pravio od toga problem, samo sada ga već toliko guši da ne zna hoće li dočekati svaki slijedeći novi dan.

 

Kad god je spomenuo svoje snove, otac bi mu se samo nasmijao u lice i odmahnuo rukom. „Od snova se ne živi“ rekao bi i otišao za poslom. Ali od gušenja snova se umire, pomislio bi on, iako se do sada nikada to nije usudio izgovoriti na glas. Zašto su ga oduvijek svi smatrali šaljivđijom kad to nije bio.

 

Možda netko može i ovako proživjeti život, možda bi mogao i on, ali čemu sve to? Zna da će otac biti ljut, majka plakati negdje gdje je nitko ne vidi, a sestra i brat koji već odavno imaju svoje porodice i ne žive s njima samo ga poprijeko pogledati.

Poštovao je i običaje, jer zadnji u obitelji uvijek ostaje s roditeljima. Samo nije mogao ne pitati, zašto se to baš njemu dogodilo.

 

Nije htio biti nezahvalan, imao je toliko toga što mnogi nisu, samo to njemu nije bilo presudno. To su sve bile ovozemaljske stvari i ništa mu nisu značile.

 

Zna i sve svoje obaveze za danas, samo ne može se natjerati da ustane iz ove sobe i ovog kutka svemira okruženog glazbom koju toliko voli.

Voli. I to je slaba riječ. Glazba je protkala sve pore njegovog bića, možda bi mu trebala neka druga. Zapravo nije ni važno. Nisu mu nikada trebale riječi za nešto što je osjećao, pogotovo ne za glazbu.

 

Možda neće otići na posao, ali morati će priznati roditeljima, koliko god to teško bilo. Danas bi mogao biti taj dan. Dobar je baš kao i bilo koji drugi. Zna da će ih to sve pogoditi, ali on više nema snage ići sam protiv sebe.

 

Još dok šeće gradom od svog stana prema roditeljskoj kući, nije sasvim siguran kako će razgovor teći, ali ga to ne sprječava da stalno u glavi vrti sve moguće scenarije. Tek to ni malo ne pomaže, ali svejedno ne može prestati. Njegovi roditelji nisu bili loši ljudi, samo su s godinama ograničili svoj mali svijet na posao i izvan toga nisu vidjeli ništa.

Najmanje od svega želio ih je povrijediti. Niti umanjiti njihove zasluge za njegov život ili uspjehe njihove i druge djece. Samo, on je bio drugačiji, želio je da to vide. Želio je priznanje od ljudi koji ga najviše vole i koji su mu najbliži.

 

Majka je u kuhinji, a otac gleda neku seriju. Možda je bolje što su samo njih troje večeras. Pa jednostavno i prije nego sjednu za stol, Peter već s vrata kaže „Dajem otkaz“.

Možda to nisu prave riječi, možda je trebao biti malo suptilniji, malo ih pripremio, ali zapravo nije bilo više važno. Riječi su samo sredstvo za izražavanje, a on je želio sebe izraziti na još neki način. Sada je samo na njima da li će otvoriti srce i shvatiti ga ili… Spreman je, pa samo stoji i čeka.

 

Otac i dalje šuti i gleda u TV. Peter zna da to nije dobar znak. Majka se pravi kao da ništa nije čula i priča dok postavlja stol. Nije siguran treba li sjesti ili otići, ali ni on ne može ništa drugo nego stoji ukopan u mjestu kraj vrata.

Zapravo nema snage više objašnjavati, niti se prepirati. Dovoljno puta je ponovio jednu te istu stvar. Nema smisla govoriti nekome tko ne razumije.

 

Sjedne ipak za stol pa svi troje jedu. Teška i tmurna tišini nadvila se nad troje ljudi koji bi trebali biti porodica. Koji bi trebali imati razumijevanja jedni za druge. Pa zašto se samo on osjeća krivim?

Ni majka ni otac nisu stari ljudi, u najboljim su godinama. Uvijek će se naći netko tko će im pomoći, sve što trebaju pustiti njega neka poleti.

 

Nakon večere vidi da nema smisla produžavati agoniju. Ustane, poljubi majku u čelo i klimne ocu koji ga niti ne gleda. Iziđe iz kuće u kojoj je odrastao i krene prošetati prije nego se vrati u stan. Bez obzira što se od sada bude događalo, konačno je slobodan, pa udahne duboko nekoliko puta i osmjehne se.

Život je pred njim, konačno…

novi život

Mogla bi početi od mnogo toga što se tiče novog života, ali i ne moram. Gdje god se okrenemo neki je dokaz toga.

Ne označava novi život samo rođenje i kad nikne cvijet… novi život može biti toliko toga.

 

Svako od nas je bar jednom počinjao iznova. Samim tim i to može biti novi život.

Nismo se svi rodili s ciljem, neki od nas traže se zauvijek. To ne znači da ne žive dobar život.

Dapače, možda je teži, ali i zanimljiviji.

Uz put susrećemo toliko toga. Novih ljudi, mjesta, događaja. I svi oni ostavljaju na nama trag.

 

Ali ponekad breme koje nosimo preteško je. Bilo bi jednostavno da ga bacimo i krenemo dalje, samo tvrdoglavost i ustrajnost nam ne dozvoljavaju.

Nije važno i tada učimo. Sve do dana kad je zid previsok, pa okrećemo neku novu stranicu.

 

I koliko god nas plaši svaki novi početak, zapravo on je prepun nečega novog i inspirativnog. Da, možda i teškog, ali već smo ojačali. Prethodne bure očistile su nam misli.

 

Novi vidici pred nama otvaraju nam tolike mogućnosti.

Jedino što trebamo otvoriti su um i srce. 

Božićni koncert

 

Nisam sigurna da li se koncert koji se odvija kod nas svake godine treba zvati Badnji ili Božićni koncert i što bi bilo ispravnije, ali nije ni važno. Važno je da evo traje već dvadesetak godina.

 

A počeo je zaista davno i sasvim slučajno. Jednom prilikom moj stari je časnim sestrama radio neku stolariju, a one su mu platile starim harmonijem. I taj stari harmonij donijeli smo u bakinu i djedovu kuću nekih davnih godina kad smo ondje živjeli. U to vrijeme s nama je živio i deda stari.

 

Harmonij se smjestio u hodniku, a soba dede staroga bila je baš preko puta. Sve i da je htio, koliko god već bio nagluh, nije ga mogao ne čuti.

 

Dobro, sad će netko pomisliti da smo na njemu svirali dan i noć. Baš i nismo, čak ni je kojoj je to nekako zvanje. Ali taj prvi Božić, tj. Badnjak, bila nas je puna kuća i netko se sjetio da bi mogli otpjevati dvije-tri Božićne pjesme.

O tom po tom kako je to zvučalo, ali uspjeli smo i dedu staroga izvući iz njegovog brloga.

 

Malo se kao ljutio, ali zapravo bilo mu je drago što nas je toliko na taj dan. Ili smo ga možda podsjetili na neka stara vremena kad je i on bio mlad…

 

Kada je kao mladi lugar na poklon dobio pušku iz koje je navodno pucao sam car Franjo…

Kada je svake nedjelje oblačio svečano lugarsko odijelo s drvenim pucetima i odlazio na misu…

Kada se znao vraćati kući nakon tri dana, a pratili ga svirači, pa samo onako šeretki mahne rukom, i ogrne reklicu…

Kad…

 

… e da, ali sad je bilo neko drugo vrijeme, a on nije imao već desetljećima živih prijatelja, pa makar i ovakvo pjevanje polu sluhista bar na trenutak mu je vratilo neka sretna vremena…

suncokret

 

Svako od nas ima neku stvar koja mu uljepša dan, koja mu daje nadu i poticaj, koja mu osvijetli svaki kutak uma i srca.

Meni je to uvijek bio suncokret.

Čak i u danima, pa možda i godinama, kad nisam vidjela boje, žuta iako zagasita gorjela je tamo negdje.

 

Znam točan dan kad sam počela ozdravljati i sada godinama nakon toga prvo čega se sjetim je suncokret.

Ona velika žuta glava koja se sagne kad je oblačan dan, pa najednom visoko podigne kad se pojavi sunce.

 

Žuta je moja boja, oduvijek, pa tako i suncokreti.

Bilo je nekih dana kada sam znala gacati po vodom natopljenom polju kako bi ih ubrala, bolje reći ukrala, s nečijeg polja i barem malo osvijetlila prostoriju u kojoj sam ih donijela.

 

Žuta je i boja sunca, ne bih je trebala prisvajati, ali ja nisam od onih skromnih ljudi. Ono što izaberem samo je moje. I nemam ni malo srama, a i zašto bi.

 

Svako od nas treba naći tu boju ili zvuk ili riječ koja je samo njegova. U kojoj se uvijek može prepoznati. Na kojoj se uvijek može ogrijati i utješiti.

Ako sam se u nekim drugim stvarima tražila, ovo sam oduvijek nosila u sebi.

 

To me nekako tjeralo naprijed, nagnalo na toliko dobrih stvari, tješilo kad sam griješila i pomoglo da ponovno nađem put.

 

Sad kad malo bolje razmislim možda su boje bile u meni i prije glazbe i riječi. Naprosto nije ni važno. Sve se konačno stopilo u jedno pa i ja dižem glavu kao suncokret i okrećem se baš tamo gdje trebam.

mir

 

Volim groblja. I kada to kažem ljudi me čudno gledaju. Ma nema veze, navikla sam, jer ja sam uvijek bila osobenjak, pa me ne gledaju čudno samo zbog toga.

 

Naprosto volim kada dođem tamo gdje su grobovi naših starih i ne tako starih, jer ne ide uvijek „po redu“ kako bi neki ljudi rekli.

Tu je taj neki mir i spokoj koji uvijek smiri i mene.

Tu je ta neka energija, koju su svi ti ljudi ponijeli sa sobom. Sabrana je sada na tom jednom polju, nepreglednih križeva i spomenika.

 

U dane Svih svetih kada se sjetimo svih naših dragih kojih više nema, groblje se zašareni cvijećem i svijećama koje tinjaju još dugo u noć. I lijep je to prizor, kada bar taj jedan dan odamo poštovanje svim našim mrtvima. Takav je red.

 

Ipak je najviše volim ono vrijeme kada groblje prekrije snijeg. Bijela boja u ponekoj kulturi je znak žalost. U mojoj nije, ali trebala bi biti. Ne samo žalosti, nego tog pijeteta i časti. Tog poklona za sve one koji su otišli. Baš za sve.

Koje smo voljeli i koje nismo… koji su dočekali duboku starost ili umrli mladi nepravedno otrgnuti od svojih porodica… svih koji su otišli na neko bolje mjesto.

 

Tako istog tog svakog praznika Svih svetih, palim i ja svijeće za sve svoje drage, ali i palim svijeću na malenom grobu, malo udaljenom od ostalih, na kojem je vrijeme izbrisalo sve osim slike bebe.

Tko zna od kada stoji grob djeteta kojem više nema tko upaliti svijeću? Vjerojatno od vremena kada smrt djeteta nije bilo ni rijetka ni neuobičajena pojava.

 

I tako ponekad netko se požali „tko zna hoće li meni netko doći na grob“ a ja znam da hoće, jer uvijek netko dođe. Uvijek će netko ostati i doći. Tako je od kada je svijeta i vijeka, što bi rekli naši stari, a tko sam ja da tome proturječim.

vlakovi

 

Vlakovi su još jedna stvar koja me uvijek veseli. Čudno, jer dok sam kao mlada puno putovala, nisam voljela ni vlakove, ni automobile, niti bilo koja druga prijevozna sredstva.

 

Sada kad god vidim vlak izmami mi osmjeh na lice. Nisam sigurna zbog čega točno. Možda zato što donose neke nove okuse i mirise iz daljina, a možda zato što nose tolika sjećanja.

 

... kad mi se na jednom putovanju razbila boca cikle i razlila po bijelom kaputu nepoznate djevojke...

 

... kad smo kao klinci putovali na ekskurziju prvi put noću i mislili kako je divno biti mlad. A onda od sve djece učiteljica je baš mene izabrala da spavam s njom u sobi. Svih sedam dana kada sam prvi puta trebala biti slobodna. Shit...

 

...kad je naše najstarije dijete bilo sasvim malo i nas dvoje smo putovali prvi puta vlakom. Igrao se i kad mu je dosadilo kaže “Teta, vidi kako leti avion” i baci avion igračku kroz prozor jurećeg vlaka. Isto tog vlaka koji je šogor čekao puna četiri sata, jer smo zapeli u snijegu kao u romanu Mate Lovraka...

 

... ili kad su mene i četvero djece s 11 kofera strpali u pretrpani vlak. U kojem smo većinu vremena proveli stojeći kao čaplje na jednoj nozi. A onda gotovo pred kraj putovanja, kad smo ugrabili mjesta i konačno sjeli, toliko sam bila živčana da sam ošamarila jedno od djece koje je pretjeralo sa zadirkivanje drugoga. Čovjeku u kupeu koji me pogledao s nevjericom samo sam rekla “ja mu nisam ni mama”, pa se jadan skupio u kut kao da ću svaki čast skočiti i na njega...

 

... i jedna od bolji avantura, kada idemo jedan nećak i ja po drugoga koji treba doputovati vlakom u goste. On mrtav hladan zaspi i vlak ga odveze dalje od stanice na kojoj smo čekali. Sva sreća dijete koje je samom ima navigaciju, pa krenemo autom juriti za vlakom. U svemu tome, uspijemo mobitelom dozvati i probuditi ovog koji je zaspao i on siđe na slijedećoj stanici. Mi ga pokupimo u nekoj nedođiji, pa svi sretni krenemo kući...

 

.... a ovo su samo neko od stotina doživljaja kojih se sjećam. I iako i dalje ne volim putovati, volim vlakove, možda usprkos tome ili baš zbog toga, tko će ga znati...

kako (ne)odgojiti psa - vijesti iz nesvijesti

Saga o Keru se nastavlja, a svaki dan je novi izazov.

Ako se oko ičega sin i ja svađamo, ovo rijetko vrijeme koje provedemo zajedno od kada studira, to je Ker. I to nećete vjerovati oko čega. Kako nije odgojen. Ma, mislim znam da nije odgojen, to mi je jasno već osam godina.

I sve što radi ili ne radi je moja krivnja jer ga nisam odgojila.

Hvala Bogu ako nam je to najveći problem u životu.

Nije da ga nekad ne opletem po guzici s čim stignem, ili bar pokušam, jer toliko je brz, a i kao da mi misli čita. Kakav je ne bi se čudila ni da je tako.

 

Uspijeva svaki dan stotinu puta naživcirati psa iz susjedstva, koji doslovno zapjeni kad god ga vidi, a i ponekad razgovaram s njim preko ograde, jer znam kako mu je, pa ja ipak živim s Kerom.

Uspijeva mene svaki dan natjerati na gimnastiku, naročito u ovo zimsko vrijeme, jer na svaki šušanj ili glas izvana sumanuto laje i zahtijeva da se dignem i otvorim vrata. Koja naravno ne zna sam zatvoriti, pa se i svaki puta moram dva puta ustati.

 

Ipak ono što mene najviše čudi, svake godine uspije raznježiti veterinarku čak i prije nego ga donesem na cijepljenje. Naime, uvijek odem najaviti da ćemo doći, pa kad vidim njen osmjeh, moja muka nekako mi bude manja.

E, tako sam ga evo i ove godine donijela u veterinarsku stanicu zamotanog u njegovu dekicu. Kako mi je skakao po glavi cijelo vrijeme u autu i probušio uši lajući bolje da ne mislim.

Nego, da, ohrabrena veterinarkinim riječima da će ove godine sve biti bolje stojimo pred vratim, a ja sam se već pet puta preznojila.

Ona kaže da se pripremila i već čeka s injekcijom. Ali nije ni Ker lud, zna točno gdje je, pa se i on pripremio.

Spustim ga da ga bolje uhvatim, jer ta nam je metoda prošle godine upalila, ali već vidim da neće biti baš tako lako. Bacaka se i otima. Ona proba jednom, kaže, čekaj bojim se da te ne ugrize.

Pa probamo još jednom, i dok sam koncentrirana da ne ugrize mene, on zamalo ugrize nju, ali dobro je ipak smo uspjeli.

Odahnem i još malo pričamo, a ona nas obraduje da ovaj puta ne moramo doći dvije godine. Jupiiiii, bar jedan stres manje.

 

Na putu kući i dalje skače i divlja kao i uvijek, izgrebe mi ruke i vrat, ali ništa više nije važno. Obavili smo i to.

Pa sada da ga netko vidi kako spava poput milog djeteta nitko mi ne bi povjerovao u sve ovo što pišem, a ponekad ni sama nisam sigurna je li sve to baš bilo tako.

'ej, žao mi konja...

 

Ima jedna Balaševićeva pjesma koja kao da je pisana o starom tati. 

U Ratniku paorskog srca, u tih nekoliko stihova, opisan je cijeli njegov život. Mnogi bi rekli da je to jedan od mnogih seoskih običnih života, ali ni jedan od tih života zapravo nije isti.

 

Stari tata je bio jedan možda sasvim običan seljak, u odrpanim samtenim hlačama povezanim učkurom i kariranoj košulji kojoj se više nije nazirala boja. Bio je tih i smiren, onako kako to samo pravi Šokci znaju biti.

 

Tamo negdje polako tjera konje i ona starinska ofarbana kola u oker žuto. Tamo u tim poljima kukuruza, zastane kod križa pa promrmlja neku samo njemu znanu molitvu.

 

Sjećam ga se po toj blagosti, kakvu je moj mlađi brat naslijedio. Sjećam ga se po tome kako je znao s nama djecom šetati poljima i pričati stotine priča. Sjećam ga se već pred kraj kako leži na onom visokom krevetu, pokriven s nekoliko deka. Meni je uvijek bio isti. Možda zato što sam onda bila tek dijete, ili što sam sada već i ja ostarjela.

 

Jedna od tih priča ostala mi je posebno u sjećanju.

 

Bio je rat, a ako netko nije bio stvoren za rat to je sigurno bio on. S takvom tugom u glasu pričao je o tim teškim i krvavim vremenima. I o tome kako on nikada nije pucao, što mi je bilo lako povjerovati. Jer jedan takav miran i tih čovjek natjeran u rat može tamo provesti tko zna koliko i samo moliti Boga da se nekako živ vrati u svoje selo i svoj dom.

 

U toj priči zapravo jedna je od onih činjenica zbog koje je se sjećam. „Znaš, rat je rat za sve, i nekako čak oguglaš na neke stvari, ali jedno nikada nisam mogao preboljeti… ginuli su ljudi, ali meni, meni je bilo žao samo konja…“

 

I shvaćala sam još tada kolika je onda duboka njegova tuga bila. Konj pored kojeg se grijao u nekoj Božićnoj noći daleko na fronti, taj konj koji mu je obično hranio obitelj, taj konj njemu je bila jedina svetinja, jedina svjetla točka.

 

Hvala Bogu, vratio se iz toga rata živ i zdrav i imali smo ga i mi unuci da nam sve to ispriča, a ja i nakon svih ovih godina kao da ga opet vidim naslonjenog na onu kapiju kako mi maše.

prijatelji

 

Ako ste mislili da ću pisati o svojim prijateljima, ništa od toga, za sada… na ovo me nekako inspiriralo nešto što sam vidjela neki od ovih dana kad sam se vraćala s posla kući.

 

Netko bi mislio da poslije svih ovih godina napamet prolazim put kojim se vozim svaki dan, ali nije tako. Naučila sam od nekih pametnijih vozača da vožnja nikada ne treba prijeći u rutinu, pa tako i dan danas primijetim svaku sitnicu koja se događa oko mene.

 

I tako tog dana dok prelazim most vidim malog crnog psa kojega sam često viđala u tom kraju. Ali ovaj puta mi nešto drugo privuče pažnju. Polako kaska kraj ceste i nosi nešto u zubima, gotovo veće od njega. Kad se malo približim vidim da je neka kost i čini se na njoj dio kože. Pogledam malo bolje i onda se sjetim da prije nije ovdje šetao sam. Donedavno bilo ih je dvojica. Dva psa, koje ljudi kod nas popularno zovu selđuci. Psi koji nisu ničiji, koje hrani kad tko stigne, uglavnom nitko. Snalaze se kako znaju i umiju.

 

S obzirom da je tu most i rijeka, imali su što piti, ali kako su se snalazili za hranu ne znam, jer okolo nema kuća. A onda mi padne na pamet da ovaj mali pas, vjerojatno nosi ostatke svog prijatelja kojeg je tko zna kada pogazio auto. Vjerojatno ga je dugo tražio, pa makar i u ovakvom stanju, samo ga je htio donijeti na mjesto koje im je obojici bilo nešto najbliže domu.

 

I dalje prolazim nekada tim putem, ali više nema ni ovog jednog psa koji je ostao. Pretpostavljam da se zavukao negdje skupa s ostatcima svoga prijatelja i jednostavno prepustio neminovnom.

A onda se sjetim da ljudi kažu kako je pas najbolji čovjekov prijatelj. Ja mislim da nije samo čovjekov, nego i svake životinje koja mu pokaže dobro srce. Pas je jednostavno takav. Koliko god mu daš, on će vratiti stostruko.

leptir

 

Ima jedna priča o mudracu koji je jednom sanjao da je leptir, šaren i razigran leteći po poljima i planinama, ali kad se probudio nije bio siguran je li čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek.

 

Ponekad se nađem u nečem takvom.

Možda zbog bijega od stvarnosti, a možda se jednostavno vraćam ovom svom ringišpilu u glavi koji se vrti oduvijek.

I nije uvijek samo ludo i veselo.

Naprotiv, ima dana kad se osjećaš kao da si odletio u visine koje ne možeš podnijeti.

Ima dana kada padneš, ali se digneš, otreseš prašinu i samo provjeriš jesi li udario glavom.

Na sreću ipak je najviše onih žarkih boja i događaja koje te iznenade, ali ako se prepustiš donesu ti toliko toga.

Bitno je da se riješiš strahova. Jer ništa te ne ograničava kao strah. Strah od bilo čega. Od najmanjih bezazlenih pa sve do onih mračnih i ubitačnih iz kojih ti se čini da nema izlaza.

 

A onda se vraćam na priču o leptiru i osjećam se lako i bezbrižno. Leteći u visine, gotovo pomislivši da mogu taknuti sunce.

Naglo se spuštajući na cvijet čiji miris me čini ispunjenom.

Ili samo vrteći se u krug postajući gotovo pijana.

 

I možda će se činiti čudnim, ali sve me to drži prizemljenom i sretnom, i točno znam zašto kažu da se nekada osjećamo kao da imamo leptire u stomaku.

poskočice i doskočice

 

Svakom se ponekad omakne da kaže nešto glupo ili blago rečeno neprilično u nekoj situaciji. Pa dobro, nekada imamo loš dan, nekada smo zbunjeni zbog tko zna čega, a nekada jednostavno nam samo izleti.

Sigurno se svi možete sjetiti pokoje, ali molim vas, odstupite amateri, jer ono što ja mogu bubnuti bilo kad i bilo gdje to se stvarno graniči s onim vjerovali ili ne.

Čak mi je i vlastito dijete zabranilo da pričam bilo što u nekim situacijama i pred nekim ljudima.

Doduše, ja se nisam ograničila samo na glupe izjave, ja nerijetko napravim i po koju nevjerojatno glupu stvar.

Nije uzalud kada počne neko druženje, pa se bilo tko sjeti…e, znaš kad je Željka rekla ili napravila ovo ili ono…“ i onda se to otegne daleko u noć.

Nego, da ne dužim, evo samo nekih, donekle bezazlenih…

Jednom sam došla u mrtvačnicu odati počast gospodinu koji je umro relativno mlad, pa sam onako prigodno rekla njegovoj supruzi… pa mogao je još malo…

Jednom drugom prilikom sam u prepunoj pekari pitala gospođu čiji je muž dolazio kod nas na servis kako je, a ona mi zgranuto rekla da je umro prije osam mjeseci…

Nerijetko se zabunim pa kažem nešto što osobito žene ne vole… pitam ih koliko su trudne, a onda mi one ljuto odgovore… ma nisam, samo… kako bi sad to pristojno rekla, malo su popunjene… ili ono kad sam jednu pitala kada će se poroditi, a ona kaže da se porodila prije mjesec dana…

Prije dosta godina putujem s nekom ekipom novo izgrađenom auto cestom prema Rijeci. I tako ugodno putovanje, veselo društvo, zafrkancija...kad ja odjednom viknem: medvjed! Nastaje muk u kombiju i svi se okrenu prema meni i mojoj prestrašenoj faci...a onda se počnu daviti od smijeha...naime, ja sam od one table kraj cesta stvarno mislila da je medvjed.

Jednog dana kupim ja pilates loptu kao vježbati ću svaki dan i doći malo u kondiciju. I sad, sva bitna ni manje ni više (gledala sam kakve se sve vježbe mogu raditi) iz prve skočim na leđa....naravno, lopta se izmakne, ja za dva centa glavom promašim štok, i onako pošteno ogulim lakat.

Nakon par dana pita me kolega i kakvi su rezultati vježbanja, ja samo pokažem lakat. Sva sreća poslije toga nije mi više vježbanje palo na pamet, nego tu i tamo pored lopte koja je završila na dvorištu prođe Ker pa je popiša.

A kad smo kod tjelovježbe i  ostalih aktivnosti... ja sam valjda jedina koja je uspjela na folkloru slomiti nogu.

Ali mislim da mi je ovo vrhunac…

… ljeto je, baš nekako vrelo, temperatura se diže do usijanja, ja dolazim na rođendan. Naime, mala od prijatelja ima veliki prvi rođendan. Dvorište, terasa, kuća, sve vrvi od gostiju, valjda je bilo 50 ljudi (znači nije samo uži krug naše ekipe). I tako ja dolazim na terasu i ravno u onu gajbu gdje se djeca igraju, izljubim malu i dajem nekome tko je stajao blizu poklon. Kad li okrene se neka meni nepoznata žena, valjda neka daljnja rodbina, i kaže: pa nije to slavljenica! I tako sam ja izljubila neko totalno nepoznato dijete. Zemljo, otvori se.

A dobro lažem, nije ova najbolja, imam još bar dvije ili tri zbog koje je čak i mene sram, pa bolje da ih zadržim za sebe... iako bi neki rekli, ajde hvala Bogu da je i tebe nešto sram.

šavovi

 

Danas sam sjela za staru Singericu s namjerom da nešto sašijem. Zapravo, popravim nečiju haljinu. I najednom mi misli krenu negdje u prošlost.

 

Ova stara mašina, kako sam saznala iz tvornice, ima više od osamdeset godina. Nije samo čudo što još uvijek radi, nego koliko žena je na njoj sve te godine stvaralo razno razne kreacije. Moja mama, njena mama i teta…

 

Odjednom, osjećam se kao u vremeplovu.

Vidim moju baku, uspravne figure u crnini, kako rubi maramice za nečiju sahranu. To su bile bijele maramice s crnim obrubom, bar mala svjetla točkica u ta tužna vremena. Tko zna tko je izmislio takav običaj, ali naši stari su stvarno bili mudri.

 

A onda vidim bakinu sestru, koja ne šije tako često, ali mašina joj je uvijek tu negdje blizu. Ipak, jezik joj uvijek vrlo dobro radi, pa priča o svemu i svačemu, nama djeci koje je slušamo otvorenih usta.

 

Vidim i moju majku koja je tolike polu mračne večeri provela za istom tom mašinom, jer morala je završiti nečiju svečanu haljinu… Ili možda našu školsku uniformu… Ili neku od haljinica dok smo sestra i ja bile još male.

 

Vidim i moju sestru, koja doduše ima moderniju, električnu mašinu, i uglavnom šije iz zabave, ali ipak održava tu neku obiteljsku tradiciju po ženskoj strani.

 

I sada dok rukom prelazim preko starinskog drveta i metala koji izgleda po malo istrošeno od upotrebe, osjetim onaj isti sjaj kao i kad su je kupili nekih davnih godina kad je bio obićaj donijeti šivaću mašinu u miraz. Tko zna koliko je koštala, vjerojatno ne malo, ali takav je bio red.

 

Iako godinama nisam šila, čak s nekim otporom sjedala za mašinu kad sam baš nešto morala sašiti, sada me sve ovo veseli. Unatoč tome što mi vid nije više dobar kao nekad, što se moram malo druže podsjećati svega onoga što sam nekada znala o šivanju, zapravo je lijep osjećaj kad napraviš nešto svojim rukama.

 

Imam osjećaj kao da se i u mnogim stvarima u životu nekako zatvorio krug. I drago mi je zbog toga iako sam morala doći do nekih godina da to shvatim.

Iločki podrumi

 

Jedan vikend nam stiže sestrina ekipa, tj. ona i njena tri sina. Imaju nekih obveza na njihovom ladanju, pa su svi orni stigli ravno iz metropole s novim autom. Najmlađi odmah po dolasku seli skupa sa svojim stvarima gore kod brata na kat k njegovoj djeci i ne vidimo ga do trenutka povratka kući. Drugi dvojica, starije braće, zajedno s majkom i mojim jedincem spremaju se na ladanje za radnu akciju.

 

E, ali… uvijek postoji neki ali… između danas i sutra je jedna noć, pa dečki kažu da idu van popiti jedno piće. Koje naravno nikada nije samo jedno. O svemu tome nemam pojma do sutra u ranu zoru jer živim u drugoj kući.

 

Dakle, ujutro u pet probudi me zvuk telefona i moja majka koja panično pita znam li gdje je jedan od sestrinih sinova?

„Mama, pa kako da ja znam gdje je?“ Kažem sasvim budna, jer kad spustim slušalicu više ni ja nisam sigurna što da mislim.

Slijedeći put kada čujem majku, ona kaže kako je išla pitati ove što spavaju, ali netko od njih je samo promrmljao da nema mjesta za brigu ionako mu se u našem selu ne može ništa dogoditi, i svi se okrenu i nastave spavati.

Treći puta konačno majka javlja da ga je našla, i to kako spava na šancu ispred komšijske kuće!

Eh, ta djeca, samo promrmljam i konačno obje odahnemo.

 

O pijančevanju, skakanju po stolovima lokalnih bircuza i tuči s dečkima čije je cure jedan od nećaka zašprehavo bolje da ne pričam, ali sam smislila dobar način da im se bar malo osvetim.

Naime, oko deset sati, kad otvorim vrata sobe u kojoj svi ovi veseljaci još uvijek bezbrižno spavaju, samo viknem, „hajmo na noge lagane, jao kako ovdje divno miriše kao u Iločkim podrumima“ na što dobijem samo ljuto mrmljanje mamurne ekipe.

 

 

Kako je izgledala radna akcija zbog koje su došli lako je zamisliti. Svi su se vukli okolo kao prebijene mačke, dok je moja sestra veselo trčkarala svojim imanjem, oduševljena tko zna čime. S obzirom da ni ja nisam neki prirodnjački tip, nastojala sam da mi koji smo bar trijezni što prije obavimo što smo imali i vratimo se na popodnevni odmor.

 

Eto, što da kažem, svako naše obiteljsko okupljanje je doživljaj za pamćenje, pa kad ih nakon ovih naporna dva dana ispratimo na put prema Zagrebu, odahnemo još jednom. Kad dođu slijedeći puta kao i uvijek biti ćemo spremni na sve.

raskrsnice

 

Volim vlakove, a još više volim pruge, a posebno raskrsnice ili ono mjesto gdje se križaju pruge iz raznih smjerova. Nekako me pogled na njih podsjeća na sve moje raskrsnice u životu.

 

Bilo ih je mnogo, ne samo zato što imam puno godina, nego zato što se tako nekako pogodilo da me ma koliko trajao boravak na jednom mjestu, uvijek taj neki čergarski (nomadski) gen tjerao dalje.

 

Tim čudnije što ne volim ni putovanja. Svejedno sam se toliko puta selila i u nove gradove, na nove poslove, nove stanove.

Sve do jednog dana kada nisam kupila svoju kuću.

Možda sam uz sve to odlučila da sam sakupila dovoljno znanja, iskustva i doživljaja, i konačno ih mogu pohraniti tu u nekom kutku svog sjećanja, a u svom sada već dugo stalnom mjestu boravka stvoriti neka nova.

 

Nemam više potreba za jurnjavom. Niti za ispunjavanjem nečijih tuđih želja, još manje zahtjeva i naredbi. Neki bi rekli „Ja više ništa ne moram, ja sam se namorala…“

Sada sve svoje vrijeme posvećujem onom što volim. Onom što mi daje nešto što sam možda kasno naučila, ali dovoljno rano da mogu uživati.

Unutarnji mir i male sreće ne trebaju se hraniti nikakvim bogatstvima, ne, oni su ono što moj život čini sadržajnim i boljim.

Tu su pohranjene sve moje radosti, tuge, brige i čežnje. Tu leži sva toplina za ljude koji me okružuju. Tu su čučale sve moje ptice koje sam pustila da odlete. Svaka za svojim ciljem.

 

Ali tu je i sva moja snaga, želja i volja za učenjem nečeg novog. Za upoznavanjem novih ljudi i novih sadržaja. Tu u tom mom malom svijetu oko kojeg više ne postoje zidovi.

priča bez kraja

 

Ja sam Klepetan i možda nikada niste čuli za mene, nije ni važno, sada ću vam ispričati svoju priču.

 

Ja sam roda i ne donosim djecu kao što mnogi ljudi pričaju, ja samo živim jedan obična rodin život. Kao i tolikih drugih roda.

Možda je sada vrijeme da čujete što vam želim reći, jer sam prilično star. Još prošle godine mislio sam da je kraj, ali evo nije bio pa sam dobio još jednu priliku da se vratim u svoje gnijezdo.

 

Ali cijela ova moja priča ne bi imala nikakav smisao da ne postoji Malena. E sada vi se pitate tko je ona?

Ona je sav moj svijet.

Čudno za nekoga tko svake jeseni odlazi tisuće i tisuće kilometara daleko i zaista je u ovim mojih sedamnaest godina vidio doslovno cijeli svijet.

Svejedno sve ljepote i čuda svijeta nisu ni sluga mojoj družici Malenoj.

 

Sada kada se ponovno vraćam na jug, i ostavljam je po tko zna koji put sjećam se cijelog našeg života. Ne mogu lagati, iako moja braća rode se ne bi složila sa mnom, nama su ljudi puno pomogli.

Nekada davno još kad smo oboje bili mladi, ona je slomila krilo i nije mogla sa mnom poletjeti u toplije krajeve. I tada je čovjek na čijem smo dimnjaku savili gnijezdo priskočio u pomoć. Iako sam ja morao odletjeti, čovjek je cijele zime brinuo o Malenoj. Liječio je, grijao, hranio. Sve što je trebalo.

Malena je ostala na imanju i čekala da se vratim.

 

Svake godine Malena mi je poklanjala nekoliko mladih. Sve do prošle godine kad se nisam pojavio na vrijeme i oko nje se počeo motati mladi rodan. Čak je i čovjek mislio da više neću doći, ali kad sam se pojavio i u ljutnji razbio sva jaja, to je bila jedina jedina godina kada nismo imali mlade.

Nije me bilo ni briga, Malena je bila dobro i ja sam bio već zbog toga bio sretan.

 

Sada dok letim ponovno prostranstvima i ispod sebe vidim svakojaka čuda i ljude sitne kao točkice, razmišljam o svemu što smo prošli.

 

Malena nije bila moj prvi izbor i dugo sam tražio tko bi mi odgovarao. Nisam točno znao zašto, ali kad smo se konačno sreli srce je odabralo i to je bio taj dan koji će označiti cijeli moj i njen život.

 

Kad već ona nije mogla putovati, svake godine pričao sam joj o svemu što se događalo, što se promijenilo, što sam novo naučio. Ona bi sva uzbuđena slušala i upijala.

Malena je isto tako puno učila od ljudi koji su se brinuli za nju. Iako smo mi i oni dva različita svijeta našli smo zajednički jezik. Čovjek je volio i mene i nju, ne praveći razliku.

 

Sada sam gotovo siguran da je ovo moj zadnji put. Nisam ništa govorio Malenoj, neka se ne brine. Što dalje odlazim od nje i našeg doma, srce mi se sve više steže. Star sam, to ništa nije čudno.

 

U čovjekovim očima vidio sam da i on zna i iako nije ništa rekao bio sam sretan jer mojoj Malenoj neće ništa nedostajati.

 

Iako nisam s ljudima provodio toliko vremena kao Malena, znao sam što je sve čovjek prošao u životu. Brinuo se o svojoj porodici, ali i o mojoj. Za to je stvarno trebalo veliko srce. Čovjek ga je imao i previše.

 

S vremenom smo stekli gotovo svjetsku slavu, kada je Malenina i moja priča osvanula na svim portalima, ali čovjek to nije zato napravio. Nije od toga imao ništa, samo je želio našu i svoju sreću podijeliti sa svima.

 

Razmišljam i o njemu i o Malenoj. Čak i ako sam bio grub prošle godine, sada sam se pomirio s tim da će Malena morati naći druga. To nam je u prirodi. Neko vrijeme biti će tužna. Sve te godine koje smo proveli zajedno nisu mala stvar. Ali život će ići dalje i bez mene. Naravno da će ići.

Imali samo puno mladih, ispunili smo svoju zadaću, a imali smo sreće da imamo jedno drugo.

 

Ovaj put nikada mi se nije činio tako dug, zapravo ni ne znam zašto sam krenuo na njega. Na jednom od odmorišta gdje stojimo ja se jednostavno ne pridružim grupi koja nastavlja. Zašto? Čemu? Jednostavno ne želim umrijeti daleko od svog doma.

I jednostavno se okrenem nazad. Gotovo sam na pola puta, ali me nije briga. Počinjem letjeti nazad. Ne neću se vratiti u svoje selo, ima jedno mjesto koje postoji u blizini i ja sam ga već odavno odredio da tamo umrem.

 

Trebati će mi puno vremena za povratak, a sve sam umorniji. Sada mi je samo važno da se vratim, da se ne srušim negdje u nepoznatom kraju koji mi ne znači ništa.

Kako vrijeme prolazi potrebno mi je mnogo okrepnih stanica. Ne marim, sve sam bliže. Svaka prijeđena milja sve mi je teža, ali ovo je moj zadnji važni zadatak i odlučan sam da ga ispunim.

 

Gotovo je noć kad stignem. Već je zaista hladno i moje stare kosti pate kao nikada. Nije mi bitno, doma sam, uspio sam, hvala svim silama svemira.

 

Još jednom preletim uspavano selo i iako ne vidim Malenu ni našeg čovjeka, znam da su tu. Znam da spavaju, ugrijani, nahranjeni i voljeni.

Ostavljam ih jedne drugima.

 

I snaga me napokon izdaje. Sletim nedaleko sela u jednoj maloj uvali kraj rijeke. Zaklonjena je od pogleda gdje gotovo nitko nikada ne dolazi.

Smjestim se najbolje što mogu i zaklopim oči.

Nisam više gladan, ni žedan, ništa mi više ne treba. Znači tako izgleda kraj…

Nisam ni uplašen, postigao sam sve što sam želio, a evo i ova zadnja želja mi se ispunila. Nemam razloga biti niti nesretan, živio sam život punim plućima i sada ga samo trebam privesti kraju.

Možda će ovo prvi puta biti nešto što ne ovisi o mojoj volji. Sada to nije ni važno. Opuštam se i prepuštam, sve dok pred očima vidim Malenu i znam da sam ispunio svoj smisao. Zar bi ikada mogao poželjeti nešto više…

bicikl

 

Ima već par mjeseci kako me dijete masira da mu moram kupiti novi bicikl…jer on više ne može s ovim starim…jer svi već imaju novi…i tako dalje…i tako dalje…

Uglavnom, izdržavam te tirade mjesecima, a onda mi polako pada roleta…Jedan dan dolazim na posao, i odmah poslije osam sati odlazim do davno nam posrnulog Peveca…?! Kuda mi je baš Pevec pao na pamet, tko bi ga znao…ali, eto, odem ja do tamo i ravno na odjel bicikala…Preletim pogledom preko cijena, i ne birajući puno ni boju, ni model, a kamoli sve ostalo…uklopim se u novce (koje i ovako i onako nemam) i kupim bicikl.

Sva sretna jedva uguram bicikl u moj mali auto, odlepršam do firme…još sva važna utjeram auto u servis…Doduše svi nekako blijedo gledaju u taj bicikl…ali nitko ništa ne govori…

 

Konačno spomenuti bicikl dovezem doma. Dolazi dijete iz škole. I nekako ispotiha kaže, pa nekako je mali bicikl…ali dalje ništa ne spominje i odlazi s društvom i novim biciklom nekuda. Dolazi za posla sata kući i kaže mrtav hladan: Ja neću taj bicikl, mali je, sutra ga zamjeni za drugi! I tada mi pada mrak na oči…ne mrak…mrkli mrak…kažem mu blago rečemo povišenim tonom sve i svašta…što mislim i što ne mislim…naravno i on meni. Svako se ljuto pokupi u svoju sobu i oboje odemo na spavanje.

 

Znači, unatoč svim mojim pričama, prijetnjama, ljutnjama…ja ujutro opet bicikl naguram u taj mali auto i put pod noge, tj. kotače za Osijek. Dojurim sva ljuta kao furija i pognute glave, jer sam zbog djeteta već po stoti put pojela g…. ali nisam ni ja bez grijeha. Zamolim kolegu koja je sušta smirenost da pođe sa mnom do Peveca…Prvi kadar, drugi put…Uguramo bicikl na odjel reklamacija…žena nam uzme podatke i pita što nije u redu s biciklom….Ja kažem da je sve u redu, samo mu se ne sviđa…Ona na to ni se trepne i samo mi kaže da odaberem drugi bicikl. Pomislim u sebi…ajde hvala Bogu, izgleda da nisam jedina…Odlazimo kolega i ja do odjela s biciklima i biramo veći bicikl, s nadom da će ovaj proći, da neću sutra morati cijeli postupak po treći puta ponoviti…Pita nas prodavač da li se gospodinu sviđa koji drugi bicikl, a ja kažem da ga ne kupujem ovom gospodinu koji je sa mnom, nego nekom drugom, na što od odvrati iskusno: a pa onda ćete vi doći još deset puta…

Hvala Bogu dragome da sam povela kolegu, pa je on s muškog stajališta ipak odabrao bicikl koji je više priličio mome sinu nego onaj koji sam ja odabrala. Ta sitnica što ga ja plaćam, pa vraćam, pa opet plaćam…ma nije toliko ni važna.

 

I iz drugog pokušaja (dobro sam i prošla, mogao je biti i šesti) dovozim bicikl doma. Sin ga pogleda bez prevelikog oduševljenja i kaže: Ah, ovaj može proći.

 

Eh, dobro je, sve dok opet nije…

Ne prođe ni mjesec dana dolazi dijete jedan dan i kaže da mu je netko ukrao taj teško stečeni bicikl. To što ga je samo bacio ispred prijateljeve kuće koja je sasvim slučajno blizu birtije, nije ni važno, zar ne? Pa tako lijepo opet nemamo bicikl, niti mi ne pada na pamet opet kupiti novi. Imaš sine noge, pa izvoli.

 

Samo, ako ste mislili da se priča o biciklu ovdje završava, grdno se varate. Dogovorimo se moj jedinac i ja da prijavimo krađu policiji. Kakav auto gol! Prvo nije to baš neki iznos koji se uzima kao ozbiljna krađa. Drugo podnosimo izvješće o krađi jednom policajcu na prijemu, a onda nas on šalje kod inspektora? Ha? Ali, nema problema, čovjek nas prima u svojoj kancelariji koja izgleda blago rečeno kao iz onih starih socijalističkih filmova, a već smo navodno napredovali ovih zadnjih pedeset godina. 

U redu je, mislim si ja, odraditi ću još ovo pa šta nam Bog da. Ispituje nas čovjek jedno sat vremena o svim mogućim i nemogućim detaljima i mi pričamo i pričamo, a meni pogleda stalno pada na neki napuknuti zid i već tu vidim da nema ništa od toga.

 

Isprati nas čovjek ni malo optimistično što se tiče pronalaska bicikla. Ne smeta, ionako sam se već odavno oprostila od njega. 

No ni tu nije priči kraj.

 

Nakon jedno dva do tri mjeseca dolazi nam na kućni prag ni manje ni više nego policijska patrola da nas, navodno, obavijesti kako napreduje istraga. Čuj, istraga, pa kao da se radi o trostrukom ubojstvu, a ne krađi bicikla. No, ne smeta, odradimo profesionalno još jedan razgovor o istim onim podacima koje smo već nekoliko puta ispričali. Ljudi sve to uredno upišu u notes. Naravno, u notes, ni manje ni više nego policijski.

I tako na rastanku nam kažu da će nas obavještavati o daljnjem napretku istrage.

 

Kao što sam rekla već sam se davno oprostila od bicikla, pa kad nikada više ne vidimo ni njih ni bicikl, nitko se osobito ne uzruja.

A o daljnjem nabavku slijedećeg bicikla bolje da ne pričam, jer njega nitko nije ukrao, ali bome se s njim nije ni usrećio.

mudrost

 

Stoljećima su razni mudraci pokušavali odgonetnuti što je mudrost i malo se osjećam nedostojna razgovora o tome, ali moja urođena tvrdoglavost ne da mi mira pa evo ipak lamentiram.

 

S obzirom da imam već neke godine, stvarno sam čula svakojake definicije, a iskreno dugo na to nisam obraćala ni pažnju.

Život nas melje i tjera da jurimo naprijed i naprijed, pa zaboravimo na mnoge stvari, što ne bi i na mudrost.

E, ali ove moje godine na svu sreću nagnale su me da se malo po malo pozabavim i time.

 

Kroz posao najprije, pa i kroz život upoznala sam zaista puno ljudi. Znači, baš puno. Rijetko tko od njih pričao je o mudrosti, ali iz svih njihovi iskustava i energija koje sam skupljala, priča se zapravo gotovo uvijek vraćala na to.

I ono kako živjeti, odgojiti dijete, odnositi se prema ljudima, uživati, žalovati, biti sretan…

 

E to… svatko od nas želi biti sretan, ali ono što sam ja zaključila nije stvar samo u tome. Krajnji ishod možda se može zvati tako ili kako god, samo moj zaključak je da je bitno doći do točke da budeš zadovoljan, a od tada oko tebe sve se vrti kao koncentrični krugovi na vodi.

 

Tvoj unutarnji mir, zadovoljstvo, pa na kraju i sreća utječu na sve ono što se događa oko tebe.

Dakle, što sam htjela reći?

Mudrost… Pa, svakome od nas je mudrost nešto drugo, ali svima zajedničko je da si uvijek na tom nekom dobrom mjestu. Za mene su to unutarnji mir i mali trenuci sreće, ta neka mudrost koju sam doduše shvatila tek nedavno.

 

Ipak, svaki zadovoljni slijedeći dan novi je uspjeh, a to je ono što ja smatram mudrošću.

razmatranje

 

Navodno kažu ovih dana da su se psihička oboljenja popela skoro na prvo mjesto ljestvice oboljenja, a naročito kod žena. Današnji način i ritam života uz sve dobrobiti i blagostanja, donio je sa sobom i evo ovakve stvari…svi smo depresivni, jadni, u stresu…blabla…i tako malo po malo…jedan po jedan…završimo na nekim razmatranjima kod psihijatra.

 

Kažem ja svome sinu: Ma zaboravi sve te nekakve FEROVE, PRAVA, EKONOMIJE….sine, studiraj PSIHOLOGIJU…tu je lova.

Prvo, svi mi koji smo se iz kojekakvih razloga našli pred vratima socijalnih psihijatara, bolje bi nam bilo da smo se bacili u neku najbližu rijeku ili more…Šetaju te onakvog nenormalnog od vrata do vrata…od bolnice do bolnice…naprosto nikome ne pripadaš?! A kad te ipak nekako i prime prvi put i otpreme s dozom lijekova koji bi i konja ubili, na kontrolu za mjesec dana više ne računaj…A onda na prvoj kontroli već malo okuražen poslije mjesec dana za svaki slučaj odeš kod privatnika, a on te odere za pola sata ugodnog ćaskanja od 300 do 500 kn…., ispriča ti u međuvremenu vrlo etično tko iz tvog sela još dolazi kod njega i kako je ta mala, plava psihijatrica kod koje si bio prije mjesec dana, bolnička radodajka…hm…

 

Dakle, poslije ovog osvježavajućeg uvoda slijede ti redovne kontrole svakih 3-4 mjeseca kod psihijatra koji dolazi u tvoje mjesto. Pod «moje mjesto» smatram ovu selendru u kojoj živim i u kojoj taj gore navedeni stručnjak dolazi dva puta mjesečno, primi 30 ljudi, a ti da bi bio jedan od njih moraš se najaviti bar tri mjeseca prije.

 

E, sada sve ovo ne pišem zato da bi se žalila, nego da opišem kako me svaki puta kad dođem na tu dugo očekivanu kontrolu (koja se na kraju otegne i na svakih 6 mjeseci) idem s neopisivom radošću. Naime, tu ekipu, taj feeling, te razgovore u čekaonici…pa toga nema ni u Fellinijevim filmovima…

 

PRIMJER PRVI:

Sjedne do mene čovjek, tako malo stariji od mene, ali puno smušeniji i počinje priču ispod glasa bez uvoda: Uđem ja unutra, a ona meni: dobar dan; ja njoj: dobar dan; ona meni: kako ste?….i najednom ničim izazvan: PA JA BI POP....!!! (unaprijed se ispričavam na mom francuskom, ali ne mogu drugačije prenijeti tu atmosferu). Skoro skočim sa stolice i ja i pet ljudi oko nas, ali brzo se svi smirimo, jer ovdje je to normalno J

 

PRIMJER DRUGI:

Sjedi nas dvadesetak u čekaonici (nije se skupila još sva ekipa) i čekamo doktoricu, kad izlazi sestra i tri puta prozove moje prezime (mislim na troje različitih ljudi)…ajme, pomislim ja…pa što to s našim genima nije u redu J

 

Ali najviše od svega me veseli druženje s mojim supatnicima…naprosto kad neke vidim, shvatim da mi nije ništa, susretnem davno zagubljenu rodbinu, dobijem puno dobrih savjeta i puno boljih dijagnoza nego što mi bilo koji stručnjak može dati. Susrećem tu i i likove koji još prije par godina ne bi ni mrtvi nogom kročili u ove prostorije doma zdravlja (ne daj Bože da ih netko ne bi vidio), a sada bome kad nema druge, dobro je i ovdje (sila Boga ne moli).

 

Žao mi je što ovdje ne mogu kao primjer navesti neka poznata imena (kažu ne bi bilo etično) jer bi priča djelovala puno uvjerljivije, ali vjerujte mi na riječ (sad o tom – po tom koliko sam ja vjerodostojan svjedok s obzirom na dijagnozu) Priče iz čekaonice bile bi bestseller J.