poletjeti

 

Leži u polu mračnoj sobi, a tiha glazba koja dolazi iz zvučnika polagano ga uvlači u svijet Smetanine Vltave.

Lagano poskakivanje vode preko kamenja nekog tihog ljetnog dana.

Bistra plava voda zapljuskuje zelenilo svuda oko rijeke.

Slabašno sunce grije i omekšava svaku kap.

Odjednom tu i tamo koja kap kiše, ali ne smeta toku rijeke koja lagano ide dalje.

Vjetrić koji je do sada samo pirkao, polako se pojačava i savija vlati trave pored vode.

Na samo trenutak ponovno se sve smiruje, kao zatišje pred buru.

A onda sve krupnije kapi i jači vjetar diže valove koji poskakuju sve brže i dalje.

Voda je sve tamnija, gotovo crna. Mutni tamni oblaci osipaju ljetni pljusak na rijeku i okolicu.

I baš tako, kako je i počelo, smiruje se u trenu.

Oblaci se razilaze i sunce ponovno obasja rijeku koja se smiruje i vraća u svoj ustaljeni ritam…

 

Glazba oduvijek ovako utječe na njega. Od kad zna za sebe. Sve vidi kroz nju. Ovo su jedini trenuci kada može duboko udahnuti i bar na trenutak zaboraviti na sve što se događa oko njega.

I već dugi niz godina to mu pokušavaju oduzeti. Zna on dobro što je porodica i što je odanost. Nebrojeno puta je to već čuo, ali gdje je tu on? Gdje je ono što njega ispunjava i veseli?

 

Godinama već radi u obiteljskoj firmi, nije nikada pravio od toga problem, samo sada ga već toliko guši da ne zna hoće li dočekati svaki slijedeći novi dan.

 

Kad god je spomenuo svoje snove, otac bi mu se samo nasmijao u lice i odmahnuo rukom. „Od snova se ne živi“ rekao bi i otišao za poslom. Ali od gušenja snova se umire, pomislio bi on, iako se do sada nikada to nije usudio izgovoriti na glas. Zašto su ga oduvijek svi smatrali šaljivđijom kad to nije bio.

 

Možda netko može i ovako proživjeti život, možda bi mogao i on, ali čemu sve to? Zna da će otac biti ljut, majka plakati negdje gdje je nitko ne vidi, a sestra i brat koji već odavno imaju svoje porodice i ne žive s njima samo ga poprijeko pogledati.

Poštovao je i običaje, jer zadnji u obitelji uvijek ostaje s roditeljima. Samo nije mogao ne pitati, zašto se to baš njemu dogodilo.

 

Nije htio biti nezahvalan, imao je toliko toga što mnogi nisu, samo to njemu nije bilo presudno. To su sve bile ovozemaljske stvari i ništa mu nisu značile.

 

Zna i sve svoje obaveze za danas, samo ne može se natjerati da ustane iz ove sobe i ovog kutka svemira okruženog glazbom koju toliko voli.

Voli. I to je slaba riječ. Glazba je protkala sve pore njegovog bića, možda bi mu trebala neka druga. Zapravo nije ni važno. Nisu mu nikada trebale riječi za nešto što je osjećao, pogotovo ne za glazbu.

 

Možda neće otići na posao, ali morati će priznati roditeljima, koliko god to teško bilo. Danas bi mogao biti taj dan. Dobar je baš kao i bilo koji drugi. Zna da će ih to sve pogoditi, ali on više nema snage ići sam protiv sebe.

 

Još dok šeće gradom od svog stana prema roditeljskoj kući, nije sasvim siguran kako će razgovor teći, ali ga to ne sprječava da stalno u glavi vrti sve moguće scenarije. Tek to ni malo ne pomaže, ali svejedno ne može prestati. Njegovi roditelji nisu bili loši ljudi, samo su s godinama ograničili svoj mali svijet na posao i izvan toga nisu vidjeli ništa.

Najmanje od svega želio ih je povrijediti. Niti umanjiti njihove zasluge za njegov život ili uspjehe njihove i druge djece. Samo, on je bio drugačiji, želio je da to vide. Želio je priznanje od ljudi koji ga najviše vole i koji su mu najbliži.

 

Majka je u kuhinji, a otac gleda neku seriju. Možda je bolje što su samo njih troje večeras. Pa jednostavno i prije nego sjednu za stol, Peter već s vrata kaže „Dajem otkaz“.

Možda to nisu prave riječi, možda je trebao biti malo suptilniji, malo ih pripremio, ali zapravo nije bilo više važno. Riječi su samo sredstvo za izražavanje, a on je želio sebe izraziti na još neki način. Sada je samo na njima da li će otvoriti srce i shvatiti ga ili… Spreman je, pa samo stoji i čeka.

 

Otac i dalje šuti i gleda u TV. Peter zna da to nije dobar znak. Majka se pravi kao da ništa nije čula i priča dok postavlja stol. Nije siguran treba li sjesti ili otići, ali ni on ne može ništa drugo nego stoji ukopan u mjestu kraj vrata.

Zapravo nema snage više objašnjavati, niti se prepirati. Dovoljno puta je ponovio jednu te istu stvar. Nema smisla govoriti nekome tko ne razumije.

 

Sjedne ipak za stol pa svi troje jedu. Teška i tmurna tišini nadvila se nad troje ljudi koji bi trebali biti porodica. Koji bi trebali imati razumijevanja jedni za druge. Pa zašto se samo on osjeća krivim?

Ni majka ni otac nisu stari ljudi, u najboljim su godinama. Uvijek će se naći netko tko će im pomoći, sve što trebaju pustiti njega neka poleti.

 

Nakon večere vidi da nema smisla produžavati agoniju. Ustane, poljubi majku u čelo i klimne ocu koji ga niti ne gleda. Iziđe iz kuće u kojoj je odrastao i krene prošetati prije nego se vrati u stan. Bez obzira što se od sada bude događalo, konačno je slobodan, pa udahne duboko nekoliko puta i osmjehne se.

Život je pred njim, konačno…