zrno

 

Iako sam rođena u malom mjestu, a bake i djedovi su mi bili na selu, ja nekako nisam ispala prirodnjački tip.

Još uvijek ne razlikujem kelj od kupusa, ili bijeli od crvenog luka.

Pa dobro, sad će netko reći da sam mogla naučiti bar iz knjiga, ali ni to ne mogu, jer sam vizualni tip, a to me jednostavno nije zanimalo.

 

Ali ono što me zanimalo u tim nekim danima kada smo dolazili kod djeda na selo pomoći ponešto, bila su razna čuda prirode.

Nikada mi nije bilo jasno kako od zrna naraste stabljika, cvijet ili drvo. Kako je to moguće?

I ni do dana današnjeg još uvijek mi nije jasno i ljubomorna sam na ljude koji vole prirodu, koji svaki slobodan trenutak provedu uređujući mali ili veliki vrt.

Sadeći gredice, što bi se kod nas reklo „pod konac“ ili štihajući i okopavajući taj isti vrt iz dana u dan.

Ljuteći se kad im urod stuče led ili uništi suša, ali ni to ih ne spriječi da rade to isto svake godine ponovno.

 

Moj otac je volio cvijeće i jedne godine donio punu vreću lukovica tulipana. Naredio mi je da to posadim i koliko god sam se trudila nekako izbjeći nije mi uspjelo. Tako sam ljuto cijeli jedan dan sadila i sadila.

 

Nakon par mjeseci vrt se šarenio bojama koje nisam mogla ni zamisliti, gotovo kao negdje u Nizozemskoj. I ponovno bi netko pomislio da me to vratilo prirodi, ali nije. Od svega toga ostala mi je ljubav samo prema klompicama.

 

Tako da, nažalost, i danas kad me sestra pokuša nagovoriti da odem obraditi njeno imanje, ja samo odmahnem rukom i promijenim temu.

 

Netko kao ja nije zaslužio dirati u prirodu, jer dar života koji iznikne iz tog jednog zrna nešto je vrijedno divljenja i poštovanja. Pogotovo za one kao što sam ja i ne mogu dokučiti taj dar.