udahni duboko

 

Danas kad sam izišla na obilaznicu ispustila sam dah, koji nisam ni znala da držim i udahnula duboko nakon više od trideset dugih godina.

Konačno sloboda, pomislila sam sretno, kao da me netko pustio s lanca.

 

Završila se jedna epoha, i počelo sasvim neko novo poglavlje u mom životu. Kao toliko puta.

I iako ću za koji dan imati pedeset i pet veselim se svakom novom danu.

 

Doduše, ne znam što me čeka. Da li će nova promjena donijeti nešto bolje ili lošije, teže ili lakše... trenutno nije ni važno.

Kao što stara poslovica kaže: nije svako zlo za zlo, a u jednom od najgorih perioda života kad sam bila bolesna, naučila sam nešto važno. Naime, život se živi u ovom trenutku, ne u omaglici prošlosti ili neizvjesnosti budućnosti. Ne, treba živjeti točno sada.

 

Tek tada ti postanu neke stvari kristalno jasne.

 

Koliko su ti nekada pomogli ljudi od kojih si se najmanje nadao.

Koliko si naučio i primio od ljudi samo boraveći s njima iz dana u dan.

Koliko je lakše nositi i tuge i radosti i nadanja, kad znaš da će ti svakog novog radnog dana netko reći dobro jutro.

 

Trenutno mi se po glavi vrte toliki događaji, mjesta i ljudi koje smo zajedno prošli, sreli ili posjetili. Nisu svi bili lijepi i veseli, ali to tako i ide. Ružne stvari možda se dogode da znamo bolje cijeniti sve ono dobro što imamo.

 

Ja sam po vokaciji umjetnik. Prije svega život vidim kroz glazbu. Nakon bolesti vidim ga i kroz boje. A od kada se bavim pisanjem vidim ga kroz svako slovo i svaku riječ.

Unatoč tome, cijeli radni vijek bavila sam se brojevima, pa sam i od toga uspjela napraviti umjetnost. Bar sam  ja to tako vidjela, a to mi se čini kao blagoslov.

 

Jer... cijelo to vrijeme radila sam s ljudima koje volim i posao koji volim. Danas to rijetko od koga čujem, pa mislim da me i tu Bog pogledao.