umjetnik

 

Meni osporavaju kad sebe nazovem umjetnikom iako se s tim baš ne zamaram. Ono što čini sve nas negdje je u nama samima. Imamo pravo reći o sebi što želimo i kako se osjećamo. Čak i zakon nam to dozvoljava.

 

Nevezano za sve to, što je zapravo umjetnik?

Prije svega onaj tko zna živjeti život punim plućima. A onda i svako onaj tko sa svojih deset prstiju zna od bilo čega napraviti malo čudo.

 

Imala sam sreće i zaista srela puno umjetnika. Na nekim od najneočekivanijih mjesta bili su ti neki toliko inspirativni ljudi, koje iako sam ih vidjela možda jednom, nikada nisam zaboravila.

Još više sreće sam imala jer sam rođena u porodici u kojoj ima mnogo umjetnika.

Ima ih i sada, ali bilo ih je puno i u prošlosti.

Od svih njih kao da i danas vučem neku nit koja se isprepliće i spaja sve ono što su gradili oni, pa mi samo nastavljali.

 

Ponekad imam osjećaj, kad počnem pisati, da neko od njih još uvijek želi nešto reći i najednom se nađem u nekom drugom vremenu, trenutku ili događaju, koji nije čak ni moj.

Kao da svaka od tih duša ima djelić u mojim pričama.

A ja ih pričam, ne samo zbog sebe, nego i zbog njih, i zbog onih koji će doći iza mene.

 

Kao što rekoh, ja jesam umjetnik. Sada konačno nakon svim mojih godina osjećam kako se zvuci pretaču u riječi. Kako note preskakuju preko slova i brojeva.

I ne nije mi žao što sam se tek sada vratila onome što sam oduvijek bila, jer navodno za sve postoji vrijeme i mjesto. Posebno za svakoga od nas, a moje tek dolazi.