putevima revolucije, dio prvi

 

Kako stariš ja sam mislila da dolazi neko smirenje i zatišje, ali… malo sutra. Kod mene stalno neka iznenađenja. Tako jednog dana moj jedinac organizira obiteljsko okupljanje. Ma nema problema, što ne bi moglo. Zar ne?

Zaboravljam da me godinama nitko nije mogao nagovoriti ni na kakve hepeninge bilo kakvog tipa. Ali čak ne trepnem kad on kaže da je zapravo okupljanje u Zagorju. Jupi.

Možda bi i bilo da se ja mrtva hladna ne odlučim krenuti na put u onoj mojoj staroj krntiji. Njoj u prilog mogu reći da je konačno punoljetna po zakonima svake zemlje. Dobro, nema potrebe za pretjerivanje, Zagorje je još uvijek u Lijepoj našoj. Svejedno treba prijeći nekoliko stotinjaka kilometara.

 

Prijatelji me upozoravaju da obavezno promijenim gume, čak nekoliko njih, novih, brisače… i tako dalje, i tako dalje. Ali s fiestom se nikad ne zna. Više zbog toga, nego svog ne snalaženja prostoru, zamolim nećaka da krene sa mnom u ovu avanturu. I na kraju naravno da me osjećaj nikada ne prevari.

 

Dakle, sva happy krećem iz ove moje selendre prema Osijeku gdje pokupim nećaka i ravno prema auto putu.

Vraćam se Zagrebe tebi…. Nema nikakvih problema. Auto juriša, čak ni ne buči kao obično na nekim njoj totalno neuobičajeno velikim brzinama. Sve ide prema planu. Vozimo se i vozimo i vozimo… kad li eto nas na naplatnim kućicama.

Tu se auto prvi puta ugasi… i onda kreće ona avantura koju sam već ranije spominjala.

 

Lepe ti je, lepe ti je, Zagorje zelene… prisjela mi uspomena na pjesmu već kod prvog kružnog toka… a bome u nastavku ih je bilo preko nekoliko, da ne pretjeram, desetina…

Ona fina gospođa preko navigacije navigirala nas je prilično točno, samo sada mi se već smučilo čim bi rekla… „nakon 600 metara skrenite…“ a ja znam da će se auto ugasiti.

Imali smo čak jedan bezuspješan pokušaj pronalaska majstora, iako je subota u neko ne doba, podne ili tako nešto. Ništa, krećemo kako tako dalje. Gore dolje lijevo desno… nećak smanjuje kilometražu do željenog cilja na svaki moj upit, ali se broj ne smanjuje dovoljno brzo.

 

Ipak nakon svih muka tantalovih skoro smo tu, svi nam oduševljeno mašu, a ja mašem neka se maknu da uparkiram, ali ništa od toga, pa se konačno zaustavim na livadi preko puta.

Kaže moj jedinac u nekom prepričavanju malo kasnije „kad je moja mama konačno stigla rekla je u vražju mater pa gdje ste nas doveli…“

A to je bilo još blago za sve što sam mogla reći nakon ovog mučenja.

Nije sada ni važno, ekipa je tu, vatrica za roštilj samo što nije, netko mi gurne viski u ruku, može otpočeti obiteljsko druženje.

Dan prvi je tek počeo, trebamo se vratiti u Zagreb, a tamo nisu samo kružni tokovi, nego i semafori i mrak. Samo više nemam snage misliti o tome. Naročito kad mi daju ručak i pivo. Živjeli.

kako samo brzo dođeš od pavlovićeve do konjske masti...

 

Nema šanse da meni ikada bude dosadno. Sad kad više nema miše… (opa, pa skoro sam pjesmicu sklepala) odjednom ni od kuda, uštekalo me nešto u leđima.

Super.

Vidim ja nema mi druge nego po konjsku mast kod prijatelja.

Jadni ljudi sa mnom… nedjelja je, prije ručka, baš im trebam ja i moje staračke bolesti. Ali eto navikli su, prime me u goste, popričaju sa mnom, malo me utješe i otpreme kući sa zadnjim zalihama.

Ljudi su zaista nesebični, ne znam samo čime sam ih zaslužila.

 

Nego… vratim se kući i polako počinje kalvarija.

Negdje oko sedme postaje, već mi dođe žao onog jadnog miša i možda bi radije da je on ostao, nego ovi bolovi. Samo, ne ide to baš tako.

Tješi me što će konjska mast pomoći, ali neće sve nestati nekom čarolijom za tren. Mora proći barem tri dana. Bolje i to nego dva tjedna. Koja pri tome nemam. Čeka me posao, a čeka me i put.

Čak je i jadan Ker donekle suosjećajan. Prve noći se smjestio u neki kut kreveta, jadničak, vidi da se nikako ne mogu namjestiti. Što ne znači da nije pojeo neke žvake koje su mu bile nadohvat usta, čim je vidio da mu ne mogu dovoljno brzo uzeti.

 

Sada mi se svaka i najbenignija stvar čini kao uspon na Mont Everest. Naročito kad se trebam ustati ili kad mi nešto padne, a bome čini se da mi stalno nešto pada.

Poseban krug pakla je kad se spotaknem na neki kabl, pa počnem skidati sve… i svašta…

U međuvremenu zovu ljudi, a mobitel je uvijek tamo gdje ja nisam. Naravno. Trebala bi otići i do dučana po posao, ali neka, sutra ću, pa neće svijet propasti. Valjda.

Drugi dan je i već po malo popušta.

Do sutra ću biti kao nova. Bolje rečeno i dalje kao stara, ali bar pokretna.

 

I za kraj… ne znam zašto se ovo zove konjska mast, ali baš me briga, pomaže. Nego me podsjetilo na neke davne dane kad smo bili u posjeti kod mog prijatelja koji drži konjički klub.

Dok smo mi roštiljali, došao veterinar pregledati jednom od konja koljeno, pa tako u priči jedan od nazočnih kaže da i njega boli koljeno. A veterinar mrtav hladan mu pruži neku bočicu lijeka za konja i kaže „ma nema problema, evo samo sedam puta manju dozu i kao rukom odneseno…“

Pa zapravo se nisam ni začudila kad je čovjek za par dana rekao da ga više ništa ne boli. Nema tolike razlike između nas i konja.

Ustvari ima… konj je plemenita životinja, što se za neke od nas ne može baš uvijek reći… ali i to je za neku drugu priču, a kod mene je svaki dan bar po jedna.

lončić

 

Ja uvijek živim u nekim svojim teorijama koje uglavnom nemaju veze ni s pameću ni sa životom (a čak nisu ni teorije zavjera tako popularne ovih dana). E pa jedna od njih je da pored Kera nema šanse da u našu kuću uđe miš. I tako jednog lijepo dana naravno da mi se teorija srušila kao kula od karata.

 

Prvo sam uznemiravala susjedu koja mi je dala ljepilo i otpravila me na spavanje. Drugi pokušaj je bio moj brat koji je još ležernije rekao da ne paničarim nego dođem sutra po lončić i orah.

I tako ostadosmo ja i nezainteresirani Ker i novi stanovnik u našoj maloj kućici. Pa što ću, od svega straha i užasa, sjetim se savjeta okoline da se više on boji mene nego ja njega i lijepo krenemo na spavanje.

 

Jedna od prvih pametnih ideja bila mi je da cijelu noć ostavim otvorena vrata pa će kao on išetati. Nećak se najviše oduševio kad je čuo za to i pitao koliko se još miševa, mačaka i tko zna kojih noćnih bića zalijepilo na onu moju zamku.

 

Slijedeća dva dana pravila sam se hrabra i uvjeravala samu sebe da je miš sigurno išetao. Niti sam ga vidjela niti čula, sve do dana trećeg kad se već dovoljno okuražio i šetao kao punopravni član obitelji, što je gotovo i postao.

Ker i dalje nije obraćao pažnju, pa dobro nisam se nadala da će se pretvoriti u mačku iako ni današnje mačke ne love miševe, pa mi je sve bilo jasno.

 

Tako da sam treći dan pokunjeno došla kod brata po onaj lončić i orah. Provjereni stari patent.

U međuvremenu naslušala sam se raznoraznih savjeta kako uloviti miša. Kako sigurno nije samo jedan. Uz to naravno i pokoju horror priču u koju sam čak i ja ovako strašljiva sumnjala da se zaista dogodila.

 

Te noći postavim ja taj navedeni lončić i orah na staklo, aparaturu kojom me u potpunosti opremio brat. Ali kako me dobro poznaje pitao je „a što ćeš ako se uhvati?“ Pa kad se stvarno uhvatio te noći, na moje beskrajno čuđenje i oduševljenje, naravno da sam zvala susjedu da ga iznese.

Ni to nisam mogla.

 

Dakle, miš je otišao u povijest. Ja i Ker nastavljamo s našim životom. Doduše, ima li još koji ili nas možda opet posjeti kroz naša gotovo stalno otvorena vrata, tko zna. Trenutno imam nekih drugih problema, jer me nešto opasno uštekalo u leđima… ali to je već za slijedeći nastavak…