E, da. Gdje
smo stali… osim što smo do sada stali bezbroj puta… ovaj puta gotovo mi kane Suza
za Zagorske brege kada se krenemo vraćati. Sad je na sve još i mrak, pa gotovo
napamet vrludamo gore spomenutim putevima revolucije. Auto se i dalje gasi, ali
u prilog njemu moram reći da svaki puta ponovno i upali. Hura.
Već je
dovoljno mučno kad mi padne na pamet da uskoro ulazimo u metropolu i da nas
sada uz sve čekaju i semafori. Muke ti ježove.
Jadan brat
vozi se za nama i koliko god nećak dobro navigira, noge me otkidaju od manje-više
bezuspješnog balansiranja na gasu i kvačilu.
Promašimo
samo jedno skretanje i gotovo bezbolno napokon stižemo pred sestrinu kući.
Hvala ti Bože, jedan dio smo odradili.
Pitam brata
je li imao deja vu na naš nekada davni put od osam sati prema Tučepima (puta dva),
ali on samo odmahne rukom i kaže, ma nije bilo tako strašno. Dobro je, bar
jedno od nas nema noćne more od jedne od naših ludih avantura.
Gotovo s
vrata, ponovno navalimo na ostatke roštilja, kolača, piva i ostalih delicija
koje smo donijeli sa izleta. Šta ćeš, otvaramo ranije sezonu Božićnih i
Novogodišnjih blagdana.
Malo
pročakulamo, pa ipak je ovo obiteljsko druženje, a onda se konačno srušim u
neki krevetu koji su mi dali.
Moje tužne misli o Keru koji je sam negdje daleko prekine
sestrina mačka koja se od svih stanara kuće uvuče pod moj jorgan. Pa neka netko
kaže kako životinje ne znaju. Čak i one koje su te vidjele dva puta u životu.
Jutro svane i ja shvatim da se treba i vratiti istim putem.
Pa ne baš istim, nije ni važno, sve su to nijanse.
Ali ne, ne, neće moći bez još jedne kalvarije.
Odemo posjetiti sinov stan, a onda me totalno oduševljeno
nagovore na posjet IKEI…. Pristajem po malo naivno, ni ne sluteći koliko tek
tamo krugova pakla postoji, koje neće oprati ni ručak s kojim su me namamili.
Shit happens, ali i o tome tek u nekom slijedećem nastavku…
