a sad stvarno povratak...

 

... jer ovo naše selo je moj dom, a dom je mjesto kojem su uvijek vraćaš, pa makar i poslije ovako kratkog izleta.

Ovaj puta sestra me spasi nestašnog nećaka koji me htio uvaliti nekom tipu na blabla caru, i otprati ravno do kolodvora.

Kad uđem u gradski bus razveselim se kao malo dijete jer mi je vozač dao kartu, a čovjek vjerojatno misli da sam sišla s neke planine. Meni ne smeta, još koje prijevozno sredstvo da se vratim domu svome neće škoditi. Tu je u nastavku naravno i tramvaj, ali onaj novi novcati, a ne kao one trole u kojima smo se vozili prije dvadesetak godina.

Pa normalno, nisam ni mislila da smo ušle u vremeplov.

Čavrljamo o ničemu i svačemu dok promatram grad i ljude. Sve je ovdje toliko različito od našeg malog sela. Kao u mravinjaku. Ne smeta mi, samo mi niti ne fali kao ni svih ovih godina od kada ne živim tu.

Na jednoj od stanica čujem nekoga kako pjeva što mi izmami osmijeh na usne. Sve je ovdje normalno. Pa naravno, a ja se sjetim nekih davnih dana kada sam tek doselila u metropolu, pa me na istom tom tramvajskom stajalištu neki random lik pitao... vjeruješ li u ljubav na prvi pogled? Ja sam nekako odmah odgovorila, ne.... a on onako šeretski... pa pogledaj me još jednom...

Dobar ulet, vjerojatno, jer ga sjećam i dan danas, pa se samo nasmiješim još jednom i krenemo dalje.

Autobusni kolodvor je isti kakvog ga se sjećam, jer sam dugo stanovala u blizini. Čak i Kraš dučan je tu i one čokoladice s rižom, ali ovaj puta odemo nešto pojesti u pekaru.

Sijaset raznoraznih likova kreću se uokolo, baš kako se i očekuje na mjestu odlazaka i dolazaka. Pa kad malo bolje razmislim, kolodvori su baš kao krug života, ali o tome neki drugi put.

Sada je skoro vrijeme, pa se pozdravim sa sestrom i zahvalim na svemu, a onda lagano krenem putem kojim sam krenula.

Put autobusom dosadniji je nego vlakom, ali gotovo isto je vrijeme trajanja, pa mi tih nekoliko sati zaista prođu brzo i već sam u Osijeku.

Tu me dočekaju nećak i šogorica, odvedu me u Mac, malo i u šoping, a onda smo konačno na putu prema domu i Keru.

I tu sam nakon dva luda dana, Ker me čeka. Niti mu što fali, niti se bar malo smirio, a to je sve što mi treba. Koliko god svaki izlet ili put bio dug ili kratak dom je mjesto na koje se uvijek možeš vratiti i to je ono što bi svatko od nas trebao imati.

mikro ekonomija

 

E ako ste se pitali kako izgleda posao u našem malom selu, rado ću vam naslikati par sličica.

Ponekad se osjećam kao da živim u nekoj onoj seriji kako li se zvala, kuća u preriji, ili tako nekako, ali uglavnom sam stalno oduševljena svime što se događa.

Kao da konačno živim život.

Nije sve vezano uz posao, ali i kad nije sada je.

Pa tako, iz dana u dan ponovno se iznenadim, razveselim, zaigra mi srce, nebrojeno puta.

Na primjer kad po najvećem pljusku niotkuda doluta dečko koje sutra ide u svatove i naravno nije od momačke stigao skratiti hlače. Pa naravno, nije ni važno, sad ću ja to, začas, čak ću mu odnijeti da ih pokupi iz moje lokalne omiljene birtije.

Onda nakon metara i metara stolnjaka, čipke, raznih tabletića primjerenih za prvu pričest čovjek dođe subotom poslije podne u zadnji čas jer i njemu treba nekoliko, a šta će nije stigao prije.

E pored Božića, Uskrsa, svatova... tu su naravno i crkveni godovi ili što bi kod nas rekli, kirvaji. Ako su u proljeće, a i kad nisu, samo zavjese, zavjese.... i tako kilometri njih...

Dakle, slijedeće subote iz krevete me digne moja PR služba iz dučana i pita jesu li možda gotove zavjese koje sam tek jučer dobila.

Ali koje li su? Imam ih tri različite.

Pa ništa, krenem od prvog broja, a s druge strane neko sasvim treće selo u kojem nije kirvaj, a nisu još ni okrečili pa nije hitno.

Drugi broj sam potrefila, ali čovjek je čini se ljut. U daljnjem razgovoru ipak nije ljut, samo nije raspoložen za priče o zavjesama jer je baš iz noćne, pa mu kažem laku noć i odlučim ipak napraviti zavjese za ne daj Bože.

Samo, priči nije kraj. Traka ima serijsku grešku, pa mi ne preostaje drugo nego sjesti na bicikl i krenuti put dućana.

Usput mahnem tu i tamo nekome poznatom. Pohvale se s nečim što sam im napravila, u gotovo svakom dućanu netko pita za nešto, a nemali broj puta već imaju nešto što trebam ponijeti kući.

Tako ujutro ponesem dvije vrećice nečega što je gotovo, a vratim se s bar pet. Razmišljam lagano da nabavim one kutije kakve voze Glovo dostavljači, valjda će biti dosta.

I da ne zaboravim, danima pada kiša, ali ne dam ni tome da me smeta. Našla sam čak i kišobran, samo... vožnja biciklom s kišobranom, naročito kad je još i vjetrovitom zaista liči na borbu s vjetrenjačama.

Na kraju, vjerujem da ova moja mikro ekonomija nema vaš puno veze s onom pravom, ali mene veseli, a to je važnije od bilo čega drugog, zar ne?