mir

 

Volim groblja. I kada to kažem ljudi me čudno gledaju. Ma nema veze, navikla sam, jer ja sam uvijek bila osobenjak, pa me ne gledaju čudno samo zbog toga.

 

Naprosto volim kada dođem tamo gdje su grobovi naših starih i ne tako starih, jer ne ide uvijek „po redu“ kako bi neki ljudi rekli.

Tu je taj neki mir i spokoj koji uvijek smiri i mene.

Tu je ta neka energija, koju su svi ti ljudi ponijeli sa sobom. Sabrana je sada na tom jednom polju, nepreglednih križeva i spomenika.

 

U dane Svih svetih kada se sjetimo svih naših dragih kojih više nema, groblje se zašareni cvijećem i svijećama koje tinjaju još dugo u noć. I lijep je to prizor, kada bar taj jedan dan odamo poštovanje svim našim mrtvima. Takav je red.

 

Ipak je najviše volim ono vrijeme kada groblje prekrije snijeg. Bijela boja u ponekoj kulturi je znak žalost. U mojoj nije, ali trebala bi biti. Ne samo žalosti, nego tog pijeteta i časti. Tog poklona za sve one koji su otišli. Baš za sve.

Koje smo voljeli i koje nismo… koji su dočekali duboku starost ili umrli mladi nepravedno otrgnuti od svojih porodica… svih koji su otišli na neko bolje mjesto.

 

Tako istog tog svakog praznika Svih svetih, palim i ja svijeće za sve svoje drage, ali i palim svijeću na malenom grobu, malo udaljenom od ostalih, na kojem je vrijeme izbrisalo sve osim slike bebe.

Tko zna od kada stoji grob djeteta kojem više nema tko upaliti svijeću? Vjerojatno od vremena kada smrt djeteta nije bilo ni rijetka ni neuobičajena pojava.

 

I tako ponekad netko se požali „tko zna hoće li meni netko doći na grob“ a ja znam da hoće, jer uvijek netko dođe. Uvijek će netko ostati i doći. Tako je od kada je svijeta i vijeka, što bi rekli naši stari, a tko sam ja da tome proturječim.