suncokret

 

Svako od nas ima neku stvar koja mu uljepša dan, koja mu daje nadu i poticaj, koja mu osvijetli svaki kutak uma i srca.

Meni je to uvijek bio suncokret.

Čak i u danima, pa možda i godinama, kad nisam vidjela boje, žuta iako zagasita gorjela je tamo negdje.

 

Znam točan dan kad sam počela ozdravljati i sada godinama nakon toga prvo čega se sjetim je suncokret.

Ona velika žuta glava koja se sagne kad je oblačan dan, pa najednom visoko podigne kad se pojavi sunce.

 

Žuta je moja boja, oduvijek, pa tako i suncokreti.

Bilo je nekih dana kada sam znala gacati po vodom natopljenom polju kako bi ih ubrala, bolje reći ukrala, s nečijeg polja i barem malo osvijetlila prostoriju u kojoj sam ih donijela.

 

Žuta je i boja sunca, ne bih je trebala prisvajati, ali ja nisam od onih skromnih ljudi. Ono što izaberem samo je moje. I nemam ni malo srama, a i zašto bi.

 

Svako od nas treba naći tu boju ili zvuk ili riječ koja je samo njegova. U kojoj se uvijek može prepoznati. Na kojoj se uvijek može ogrijati i utješiti.

Ako sam se u nekim drugim stvarima tražila, ovo sam oduvijek nosila u sebi.

 

To me nekako tjeralo naprijed, nagnalo na toliko dobrih stvari, tješilo kad sam griješila i pomoglo da ponovno nađem put.

 

Sad kad malo bolje razmislim možda su boje bile u meni i prije glazbe i riječi. Naprosto nije ni važno. Sve se konačno stopilo u jedno pa i ja dižem glavu kao suncokret i okrećem se baš tamo gdje trebam.