Iločki podrumi

 

Jedan vikend nam stiže sestrina ekipa, tj. ona i njena tri sina. Imaju nekih obveza na njihovom ladanju, pa su svi orni stigli ravno iz metropole s novim autom. Najmlađi odmah po dolasku seli skupa sa svojim stvarima gore kod brata na kat k njegovoj djeci i ne vidimo ga do trenutka povratka kući. Drugi dvojica, starije braće, zajedno s majkom i mojim jedincem spremaju se na ladanje za radnu akciju.

 

E, ali… uvijek postoji neki ali… između danas i sutra je jedna noć, pa dečki kažu da idu van popiti jedno piće. Koje naravno nikada nije samo jedno. O svemu tome nemam pojma do sutra u ranu zoru jer živim u drugoj kući.

 

Dakle, ujutro u pet probudi me zvuk telefona i moja majka koja panično pita znam li gdje je jedan od sestrinih sinova?

„Mama, pa kako da ja znam gdje je?“ Kažem sasvim budna, jer kad spustim slušalicu više ni ja nisam sigurna što da mislim.

Slijedeći put kada čujem majku, ona kaže kako je išla pitati ove što spavaju, ali netko od njih je samo promrmljao da nema mjesta za brigu ionako mu se u našem selu ne može ništa dogoditi, i svi se okrenu i nastave spavati.

Treći puta konačno majka javlja da ga je našla, i to kako spava na šancu ispred komšijske kuće!

Eh, ta djeca, samo promrmljam i konačno obje odahnemo.

 

O pijančevanju, skakanju po stolovima lokalnih bircuza i tuči s dečkima čije je cure jedan od nećaka zašprehavo bolje da ne pričam, ali sam smislila dobar način da im se bar malo osvetim.

Naime, oko deset sati, kad otvorim vrata sobe u kojoj svi ovi veseljaci još uvijek bezbrižno spavaju, samo viknem, „hajmo na noge lagane, jao kako ovdje divno miriše kao u Iločkim podrumima“ na što dobijem samo ljuto mrmljanje mamurne ekipe.

 

 

Kako je izgledala radna akcija zbog koje su došli lako je zamisliti. Svi su se vukli okolo kao prebijene mačke, dok je moja sestra veselo trčkarala svojim imanjem, oduševljena tko zna čime. S obzirom da ni ja nisam neki prirodnjački tip, nastojala sam da mi koji smo bar trijezni što prije obavimo što smo imali i vratimo se na popodnevni odmor.

 

Eto, što da kažem, svako naše obiteljsko okupljanje je doživljaj za pamćenje, pa kad ih nakon ovih naporna dva dana ispratimo na put prema Zagrebu, odahnemo još jednom. Kad dođu slijedeći puta kao i uvijek biti ćemo spremni na sve.