šavovi

 

Danas sam sjela za staru Singericu s namjerom da nešto sašijem. Zapravo, popravim nečiju haljinu. I najednom mi misli krenu negdje u prošlost.

 

Ova stara mašina, kako sam saznala iz tvornice, ima više od osamdeset godina. Nije samo čudo što još uvijek radi, nego koliko žena je na njoj sve te godine stvaralo razno razne kreacije. Moja mama, njena mama i teta…

 

Odjednom, osjećam se kao u vremeplovu.

Vidim moju baku, uspravne figure u crnini, kako rubi maramice za nečiju sahranu. To su bile bijele maramice s crnim obrubom, bar mala svjetla točkica u ta tužna vremena. Tko zna tko je izmislio takav običaj, ali naši stari su stvarno bili mudri.

 

A onda vidim bakinu sestru, koja ne šije tako često, ali mašina joj je uvijek tu negdje blizu. Ipak, jezik joj uvijek vrlo dobro radi, pa priča o svemu i svačemu, nama djeci koje je slušamo otvorenih usta.

 

Vidim i moju majku koja je tolike polu mračne večeri provela za istom tom mašinom, jer morala je završiti nečiju svečanu haljinu… Ili možda našu školsku uniformu… Ili neku od haljinica dok smo sestra i ja bile još male.

 

Vidim i moju sestru, koja doduše ima moderniju, električnu mašinu, i uglavnom šije iz zabave, ali ipak održava tu neku obiteljsku tradiciju po ženskoj strani.

 

I sada dok rukom prelazim preko starinskog drveta i metala koji izgleda po malo istrošeno od upotrebe, osjetim onaj isti sjaj kao i kad su je kupili nekih davnih godina kad je bio obićaj donijeti šivaću mašinu u miraz. Tko zna koliko je koštala, vjerojatno ne malo, ali takav je bio red.

 

Iako godinama nisam šila, čak s nekim otporom sjedala za mašinu kad sam baš nešto morala sašiti, sada me sve ovo veseli. Unatoč tome što mi vid nije više dobar kao nekad, što se moram malo druže podsjećati svega onoga što sam nekada znala o šivanju, zapravo je lijep osjećaj kad napraviš nešto svojim rukama.

 

Imam osjećaj kao da se i u mnogim stvarima u životu nekako zatvorio krug. I drago mi je zbog toga iako sam morala doći do nekih godina da to shvatim.