raskrsnice

 

Volim vlakove, a još više volim pruge, a posebno raskrsnice ili ono mjesto gdje se križaju pruge iz raznih smjerova. Nekako me pogled na njih podsjeća na sve moje raskrsnice u životu.

 

Bilo ih je mnogo, ne samo zato što imam puno godina, nego zato što se tako nekako pogodilo da me ma koliko trajao boravak na jednom mjestu, uvijek taj neki čergarski (nomadski) gen tjerao dalje.

 

Tim čudnije što ne volim ni putovanja. Svejedno sam se toliko puta selila i u nove gradove, na nove poslove, nove stanove.

Sve do jednog dana kada nisam kupila svoju kuću.

Možda sam uz sve to odlučila da sam sakupila dovoljno znanja, iskustva i doživljaja, i konačno ih mogu pohraniti tu u nekom kutku svog sjećanja, a u svom sada već dugo stalnom mjestu boravka stvoriti neka nova.

 

Nemam više potreba za jurnjavom. Niti za ispunjavanjem nečijih tuđih želja, još manje zahtjeva i naredbi. Neki bi rekli „Ja više ništa ne moram, ja sam se namorala…“

Sada sve svoje vrijeme posvećujem onom što volim. Onom što mi daje nešto što sam možda kasno naučila, ali dovoljno rano da mogu uživati.

Unutarnji mir i male sreće ne trebaju se hraniti nikakvim bogatstvima, ne, oni su ono što moj život čini sadržajnim i boljim.

Tu su pohranjene sve moje radosti, tuge, brige i čežnje. Tu leži sva toplina za ljude koji me okružuju. Tu su čučale sve moje ptice koje sam pustila da odlete. Svaka za svojim ciljem.

 

Ali tu je i sva moja snaga, želja i volja za učenjem nečeg novog. Za upoznavanjem novih ljudi i novih sadržaja. Tu u tom mom malom svijetu oko kojeg više ne postoje zidovi.