priča bez kraja

 

Ja sam Klepetan i možda nikada niste čuli za mene, nije ni važno, sada ću vam ispričati svoju priču.

 

Ja sam roda i ne donosim djecu kao što mnogi ljudi pričaju, ja samo živim jedan obična rodin život. Kao i tolikih drugih roda.

Možda je sada vrijeme da čujete što vam želim reći, jer sam prilično star. Još prošle godine mislio sam da je kraj, ali evo nije bio pa sam dobio još jednu priliku da se vratim u svoje gnijezdo.

 

Ali cijela ova moja priča ne bi imala nikakav smisao da ne postoji Malena. E sada vi se pitate tko je ona?

Ona je sav moj svijet.

Čudno za nekoga tko svake jeseni odlazi tisuće i tisuće kilometara daleko i zaista je u ovim mojih sedamnaest godina vidio doslovno cijeli svijet.

Svejedno sve ljepote i čuda svijeta nisu ni sluga mojoj družici Malenoj.

 

Sada kada se ponovno vraćam na jug, i ostavljam je po tko zna koji put sjećam se cijelog našeg života. Ne mogu lagati, iako moja braća rode se ne bi složila sa mnom, nama su ljudi puno pomogli.

Nekada davno još kad smo oboje bili mladi, ona je slomila krilo i nije mogla sa mnom poletjeti u toplije krajeve. I tada je čovjek na čijem smo dimnjaku savili gnijezdo priskočio u pomoć. Iako sam ja morao odletjeti, čovjek je cijele zime brinuo o Malenoj. Liječio je, grijao, hranio. Sve što je trebalo.

Malena je ostala na imanju i čekala da se vratim.

 

Svake godine Malena mi je poklanjala nekoliko mladih. Sve do prošle godine kad se nisam pojavio na vrijeme i oko nje se počeo motati mladi rodan. Čak je i čovjek mislio da više neću doći, ali kad sam se pojavio i u ljutnji razbio sva jaja, to je bila jedina jedina godina kada nismo imali mlade.

Nije me bilo ni briga, Malena je bila dobro i ja sam bio već zbog toga bio sretan.

 

Sada dok letim ponovno prostranstvima i ispod sebe vidim svakojaka čuda i ljude sitne kao točkice, razmišljam o svemu što smo prošli.

 

Malena nije bila moj prvi izbor i dugo sam tražio tko bi mi odgovarao. Nisam točno znao zašto, ali kad smo se konačno sreli srce je odabralo i to je bio taj dan koji će označiti cijeli moj i njen život.

 

Kad već ona nije mogla putovati, svake godine pričao sam joj o svemu što se događalo, što se promijenilo, što sam novo naučio. Ona bi sva uzbuđena slušala i upijala.

Malena je isto tako puno učila od ljudi koji su se brinuli za nju. Iako smo mi i oni dva različita svijeta našli smo zajednički jezik. Čovjek je volio i mene i nju, ne praveći razliku.

 

Sada sam gotovo siguran da je ovo moj zadnji put. Nisam ništa govorio Malenoj, neka se ne brine. Što dalje odlazim od nje i našeg doma, srce mi se sve više steže. Star sam, to ništa nije čudno.

 

U čovjekovim očima vidio sam da i on zna i iako nije ništa rekao bio sam sretan jer mojoj Malenoj neće ništa nedostajati.

 

Iako nisam s ljudima provodio toliko vremena kao Malena, znao sam što je sve čovjek prošao u životu. Brinuo se o svojoj porodici, ali i o mojoj. Za to je stvarno trebalo veliko srce. Čovjek ga je imao i previše.

 

S vremenom smo stekli gotovo svjetsku slavu, kada je Malenina i moja priča osvanula na svim portalima, ali čovjek to nije zato napravio. Nije od toga imao ništa, samo je želio našu i svoju sreću podijeliti sa svima.

 

Razmišljam i o njemu i o Malenoj. Čak i ako sam bio grub prošle godine, sada sam se pomirio s tim da će Malena morati naći druga. To nam je u prirodi. Neko vrijeme biti će tužna. Sve te godine koje smo proveli zajedno nisu mala stvar. Ali život će ići dalje i bez mene. Naravno da će ići.

Imali samo puno mladih, ispunili smo svoju zadaću, a imali smo sreće da imamo jedno drugo.

 

Ovaj put nikada mi se nije činio tako dug, zapravo ni ne znam zašto sam krenuo na njega. Na jednom od odmorišta gdje stojimo ja se jednostavno ne pridružim grupi koja nastavlja. Zašto? Čemu? Jednostavno ne želim umrijeti daleko od svog doma.

I jednostavno se okrenem nazad. Gotovo sam na pola puta, ali me nije briga. Počinjem letjeti nazad. Ne neću se vratiti u svoje selo, ima jedno mjesto koje postoji u blizini i ja sam ga već odavno odredio da tamo umrem.

 

Trebati će mi puno vremena za povratak, a sve sam umorniji. Sada mi je samo važno da se vratim, da se ne srušim negdje u nepoznatom kraju koji mi ne znači ništa.

Kako vrijeme prolazi potrebno mi je mnogo okrepnih stanica. Ne marim, sve sam bliže. Svaka prijeđena milja sve mi je teža, ali ovo je moj zadnji važni zadatak i odlučan sam da ga ispunim.

 

Gotovo je noć kad stignem. Već je zaista hladno i moje stare kosti pate kao nikada. Nije mi bitno, doma sam, uspio sam, hvala svim silama svemira.

 

Još jednom preletim uspavano selo i iako ne vidim Malenu ni našeg čovjeka, znam da su tu. Znam da spavaju, ugrijani, nahranjeni i voljeni.

Ostavljam ih jedne drugima.

 

I snaga me napokon izdaje. Sletim nedaleko sela u jednoj maloj uvali kraj rijeke. Zaklonjena je od pogleda gdje gotovo nitko nikada ne dolazi.

Smjestim se najbolje što mogu i zaklopim oči.

Nisam više gladan, ni žedan, ništa mi više ne treba. Znači tako izgleda kraj…

Nisam ni uplašen, postigao sam sve što sam želio, a evo i ova zadnja želja mi se ispunila. Nemam razloga biti niti nesretan, živio sam život punim plućima i sada ga samo trebam privesti kraju.

Možda će ovo prvi puta biti nešto što ne ovisi o mojoj volji. Sada to nije ni važno. Opuštam se i prepuštam, sve dok pred očima vidim Malenu i znam da sam ispunio svoj smisao. Zar bi ikada mogao poželjeti nešto više…