'ej, žao mi konja...

 

Ima jedna Balaševićeva pjesma koja kao da je pisana o starom tati. 

U Ratniku paorskog srca, u tih nekoliko stihova, opisan je cijeli njegov život. Mnogi bi rekli da je to jedan od mnogih seoskih običnih života, ali ni jedan od tih života zapravo nije isti.

 

Stari tata je bio jedan možda sasvim običan seljak, u odrpanim samtenim hlačama povezanim učkurom i kariranoj košulji kojoj se više nije nazirala boja. Bio je tih i smiren, onako kako to samo pravi Šokci znaju biti.

 

Tamo negdje polako tjera konje i ona starinska ofarbana kola u oker žuto. Tamo u tim poljima kukuruza, zastane kod križa pa promrmlja neku samo njemu znanu molitvu.

 

Sjećam ga se po toj blagosti, kakvu je moj mlađi brat naslijedio. Sjećam ga se po tome kako je znao s nama djecom šetati poljima i pričati stotine priča. Sjećam ga se već pred kraj kako leži na onom visokom krevetu, pokriven s nekoliko deka. Meni je uvijek bio isti. Možda zato što sam onda bila tek dijete, ili što sam sada već i ja ostarjela.

 

Jedna od tih priča ostala mi je posebno u sjećanju.

 

Bio je rat, a ako netko nije bio stvoren za rat to je sigurno bio on. S takvom tugom u glasu pričao je o tim teškim i krvavim vremenima. I o tome kako on nikada nije pucao, što mi je bilo lako povjerovati. Jer jedan takav miran i tih čovjek natjeran u rat može tamo provesti tko zna koliko i samo moliti Boga da se nekako živ vrati u svoje selo i svoj dom.

 

U toj priči zapravo jedna je od onih činjenica zbog koje je se sjećam. „Znaš, rat je rat za sve, i nekako čak oguglaš na neke stvari, ali jedno nikada nisam mogao preboljeti… ginuli su ljudi, ali meni, meni je bilo žao samo konja…“

 

I shvaćala sam još tada kolika je onda duboka njegova tuga bila. Konj pored kojeg se grijao u nekoj Božićnoj noći daleko na fronti, taj konj koji mu je obično hranio obitelj, taj konj njemu je bila jedina svetinja, jedina svjetla točka.

 

Hvala Bogu, vratio se iz toga rata živ i zdrav i imali smo ga i mi unuci da nam sve to ispriča, a ja i nakon svih ovih godina kao da ga opet vidim naslonjenog na onu kapiju kako mi maše.