prijatelji

 

Ako ste mislili da ću pisati o svojim prijateljima, ništa od toga, za sada… na ovo me nekako inspiriralo nešto što sam vidjela neki od ovih dana kad sam se vraćala s posla kući.

 

Netko bi mislio da poslije svih ovih godina napamet prolazim put kojim se vozim svaki dan, ali nije tako. Naučila sam od nekih pametnijih vozača da vožnja nikada ne treba prijeći u rutinu, pa tako i dan danas primijetim svaku sitnicu koja se događa oko mene.

 

I tako tog dana dok prelazim most vidim malog crnog psa kojega sam često viđala u tom kraju. Ali ovaj puta mi nešto drugo privuče pažnju. Polako kaska kraj ceste i nosi nešto u zubima, gotovo veće od njega. Kad se malo približim vidim da je neka kost i čini se na njoj dio kože. Pogledam malo bolje i onda se sjetim da prije nije ovdje šetao sam. Donedavno bilo ih je dvojica. Dva psa, koje ljudi kod nas popularno zovu selđuci. Psi koji nisu ničiji, koje hrani kad tko stigne, uglavnom nitko. Snalaze se kako znaju i umiju.

 

S obzirom da je tu most i rijeka, imali su što piti, ali kako su se snalazili za hranu ne znam, jer okolo nema kuća. A onda mi padne na pamet da ovaj mali pas, vjerojatno nosi ostatke svog prijatelja kojeg je tko zna kada pogazio auto. Vjerojatno ga je dugo tražio, pa makar i u ovakvom stanju, samo ga je htio donijeti na mjesto koje im je obojici bilo nešto najbliže domu.

 

I dalje prolazim nekada tim putem, ali više nema ni ovog jednog psa koji je ostao. Pretpostavljam da se zavukao negdje skupa s ostatcima svoga prijatelja i jednostavno prepustio neminovnom.

A onda se sjetim da ljudi kažu kako je pas najbolji čovjekov prijatelj. Ja mislim da nije samo čovjekov, nego i svake životinje koja mu pokaže dobro srce. Pas je jednostavno takav. Koliko god mu daš, on će vratiti stostruko.