leptir

 

Ima jedna priča o mudracu koji je jednom sanjao da je leptir, šaren i razigran leteći po poljima i planinama, ali kad se probudio nije bio siguran je li čovjek koji je sanjao da je leptir ili leptir koji je sanjao da je čovjek.

 

Ponekad se nađem u nečem takvom.

Možda zbog bijega od stvarnosti, a možda se jednostavno vraćam ovom svom ringišpilu u glavi koji se vrti oduvijek.

I nije uvijek samo ludo i veselo.

Naprotiv, ima dana kad se osjećaš kao da si odletio u visine koje ne možeš podnijeti.

Ima dana kada padneš, ali se digneš, otreseš prašinu i samo provjeriš jesi li udario glavom.

Na sreću ipak je najviše onih žarkih boja i događaja koje te iznenade, ali ako se prepustiš donesu ti toliko toga.

Bitno je da se riješiš strahova. Jer ništa te ne ograničava kao strah. Strah od bilo čega. Od najmanjih bezazlenih pa sve do onih mračnih i ubitačnih iz kojih ti se čini da nema izlaza.

 

A onda se vraćam na priču o leptiru i osjećam se lako i bezbrižno. Leteći u visine, gotovo pomislivši da mogu taknuti sunce.

Naglo se spuštajući na cvijet čiji miris me čini ispunjenom.

Ili samo vrteći se u krug postajući gotovo pijana.

 

I možda će se činiti čudnim, ali sve me to drži prizemljenom i sretnom, i točno znam zašto kažu da se nekada osjećamo kao da imamo leptire u stomaku.