kako (ne)odgojiti psa - vijesti iz nesvijesti

Saga o Keru se nastavlja, a svaki dan je novi izazov.

Ako se oko ičega sin i ja svađamo, ovo rijetko vrijeme koje provedemo zajedno od kada studira, to je Ker. I to nećete vjerovati oko čega. Kako nije odgojen. Ma, mislim znam da nije odgojen, to mi je jasno već osam godina.

I sve što radi ili ne radi je moja krivnja jer ga nisam odgojila.

Hvala Bogu ako nam je to najveći problem u životu.

Nije da ga nekad ne opletem po guzici s čim stignem, ili bar pokušam, jer toliko je brz, a i kao da mi misli čita. Kakav je ne bi se čudila ni da je tako.

 

Uspijeva svaki dan stotinu puta naživcirati psa iz susjedstva, koji doslovno zapjeni kad god ga vidi, a i ponekad razgovaram s njim preko ograde, jer znam kako mu je, pa ja ipak živim s Kerom.

Uspijeva mene svaki dan natjerati na gimnastiku, naročito u ovo zimsko vrijeme, jer na svaki šušanj ili glas izvana sumanuto laje i zahtijeva da se dignem i otvorim vrata. Koja naravno ne zna sam zatvoriti, pa se i svaki puta moram dva puta ustati.

 

Ipak ono što mene najviše čudi, svake godine uspije raznježiti veterinarku čak i prije nego ga donesem na cijepljenje. Naime, uvijek odem najaviti da ćemo doći, pa kad vidim njen osmjeh, moja muka nekako mi bude manja.

E, tako sam ga evo i ove godine donijela u veterinarsku stanicu zamotanog u njegovu dekicu. Kako mi je skakao po glavi cijelo vrijeme u autu i probušio uši lajući bolje da ne mislim.

Nego, da, ohrabrena veterinarkinim riječima da će ove godine sve biti bolje stojimo pred vratim, a ja sam se već pet puta preznojila.

Ona kaže da se pripremila i već čeka s injekcijom. Ali nije ni Ker lud, zna točno gdje je, pa se i on pripremio.

Spustim ga da ga bolje uhvatim, jer ta nam je metoda prošle godine upalila, ali već vidim da neće biti baš tako lako. Bacaka se i otima. Ona proba jednom, kaže, čekaj bojim se da te ne ugrize.

Pa probamo još jednom, i dok sam koncentrirana da ne ugrize mene, on zamalo ugrize nju, ali dobro je ipak smo uspjeli.

Odahnem i još malo pričamo, a ona nas obraduje da ovaj puta ne moramo doći dvije godine. Jupiiiii, bar jedan stres manje.

 

Na putu kući i dalje skače i divlja kao i uvijek, izgrebe mi ruke i vrat, ali ništa više nije važno. Obavili smo i to.

Pa sada da ga netko vidi kako spava poput milog djeteta nitko mi ne bi povjerovao u sve ovo što pišem, a ponekad ni sama nisam sigurna je li sve to baš bilo tako.