razmatranje

 

Navodno kažu ovih dana da su se psihička oboljenja popela skoro na prvo mjesto ljestvice oboljenja, a naročito kod žena. Današnji način i ritam života uz sve dobrobiti i blagostanja, donio je sa sobom i evo ovakve stvari…svi smo depresivni, jadni, u stresu…blabla…i tako malo po malo…jedan po jedan…završimo na nekim razmatranjima kod psihijatra.

 

Kažem ja svome sinu: Ma zaboravi sve te nekakve FEROVE, PRAVA, EKONOMIJE….sine, studiraj PSIHOLOGIJU…tu je lova.

Prvo, svi mi koji smo se iz kojekakvih razloga našli pred vratima socijalnih psihijatara, bolje bi nam bilo da smo se bacili u neku najbližu rijeku ili more…Šetaju te onakvog nenormalnog od vrata do vrata…od bolnice do bolnice…naprosto nikome ne pripadaš?! A kad te ipak nekako i prime prvi put i otpreme s dozom lijekova koji bi i konja ubili, na kontrolu za mjesec dana više ne računaj…A onda na prvoj kontroli već malo okuražen poslije mjesec dana za svaki slučaj odeš kod privatnika, a on te odere za pola sata ugodnog ćaskanja od 300 do 500 kn…., ispriča ti u međuvremenu vrlo etično tko iz tvog sela još dolazi kod njega i kako je ta mala, plava psihijatrica kod koje si bio prije mjesec dana, bolnička radodajka…hm…

 

Dakle, poslije ovog osvježavajućeg uvoda slijede ti redovne kontrole svakih 3-4 mjeseca kod psihijatra koji dolazi u tvoje mjesto. Pod «moje mjesto» smatram ovu selendru u kojoj živim i u kojoj taj gore navedeni stručnjak dolazi dva puta mjesečno, primi 30 ljudi, a ti da bi bio jedan od njih moraš se najaviti bar tri mjeseca prije.

 

E, sada sve ovo ne pišem zato da bi se žalila, nego da opišem kako me svaki puta kad dođem na tu dugo očekivanu kontrolu (koja se na kraju otegne i na svakih 6 mjeseci) idem s neopisivom radošću. Naime, tu ekipu, taj feeling, te razgovore u čekaonici…pa toga nema ni u Fellinijevim filmovima…

 

PRIMJER PRVI:

Sjedne do mene čovjek, tako malo stariji od mene, ali puno smušeniji i počinje priču ispod glasa bez uvoda: Uđem ja unutra, a ona meni: dobar dan; ja njoj: dobar dan; ona meni: kako ste?….i najednom ničim izazvan: PA JA BI POP....!!! (unaprijed se ispričavam na mom francuskom, ali ne mogu drugačije prenijeti tu atmosferu). Skoro skočim sa stolice i ja i pet ljudi oko nas, ali brzo se svi smirimo, jer ovdje je to normalno J

 

PRIMJER DRUGI:

Sjedi nas dvadesetak u čekaonici (nije se skupila još sva ekipa) i čekamo doktoricu, kad izlazi sestra i tri puta prozove moje prezime (mislim na troje različitih ljudi)…ajme, pomislim ja…pa što to s našim genima nije u redu J

 

Ali najviše od svega me veseli druženje s mojim supatnicima…naprosto kad neke vidim, shvatim da mi nije ništa, susretnem davno zagubljenu rodbinu, dobijem puno dobrih savjeta i puno boljih dijagnoza nego što mi bilo koji stručnjak može dati. Susrećem tu i i likove koji još prije par godina ne bi ni mrtvi nogom kročili u ove prostorije doma zdravlja (ne daj Bože da ih netko ne bi vidio), a sada bome kad nema druge, dobro je i ovdje (sila Boga ne moli).

 

Žao mi je što ovdje ne mogu kao primjer navesti neka poznata imena (kažu ne bi bilo etično) jer bi priča djelovala puno uvjerljivije, ali vjerujte mi na riječ (sad o tom – po tom koliko sam ja vjerodostojan svjedok s obzirom na dijagnozu) Priče iz čekaonice bile bi bestseller J.