Obično svijet vidim kroz glazbu. I to je moj blagoslov i prokletstvo. Samo
to nisam znala oduvijek.
Sve dok nije glazba nestala i pojavile se BOJE…
… ali boje unutar mene bile su sasvim drugačija od onih koje sam vidjela
oko sebe.
Iako je u meni bjesnila oluja emocija obojana u snažnu paletu žarkih boja,
vani je bilo sivilo.
Teško, bolno, prijeteće… gotovo nepodnošljivo.
Nevjerovatno kakva razlika… ali nitko tko se nije suočio s bilo kojim
oblikom poremećaja ove vrste ne zna o čemu govorim…
…kakvi kosturi iz ormara ili najskriveniji strahovi prijete iz svakog kutka
našeg mozga… mozga koji se igra s nama iz tko zna kojih razloga.
Nisam našla točan okidač ili nije ni važan. Kada si bolestan jedino što
želiš je ozdraviti, zar ne? A to u ovom slučaju traje u nedogled…
Jer… prvo misliš ma nije to ništa, proći će… a onda ne želiš priznati da si
bolestan, a depresija je bolest kao i svaka druga… i na kraju kada potražiš
pomoć put pred tobom je tako dug…
I boje… te boje te prate i drže na životu, samo ti ne znaš. Još dugo
vremena zapravo jednostavno ne znaš.
Sve dok se žarko crvena, goruća, zaglušujuća… počinje smanjivati na
narančastu, toplu, još uvijek onu na koju se možeš opeći… a pri kraju na žutu,
kao proljetno sunce, koje te tek toliko ugrije, a donese dah ljubavi i nade…
I iako je sve oko tebe još sivo, naučiš se živjeti s tim. Dan ti postaje
produženiji, smireniji, misli sređenije i usredotočenije, a strahovi… nisu
otišli, znaš da su ovdje, ali te čine boljom osobom, otvorenijom i hrabrijom.
I samo tako točno znam dan kada su se boje iz mene prosule van i sada sam
ih vidjela svugdje oko sebe. U žutom suncokretu, zelenkastom i crvenom lišću, u
plavetnilu smiraja dana…
A s bojama vratila se i glazba. I sada sam imala toliko toga da je ponekad
bilo nepodnošljivo. Toliko toga dobroga što mi je ovo loše vrijeme donijelo.
Da… kažu, nije svako zlo za zlo. Sada to znam.
Život vidim i dalje kroz glazbu, ali sada i kroz boje i riječi… koje su mi
pomogle da ozdravim…

Nema komentara:
Objavi komentar