Čak i moja
sestra koja se bavi sasvim nečim drugim, ponekad ponešto sašije.
Iako sam se
ja vrlo kratko bavila i tim poslom (ili baš zbog toga) u rijetkim prilikama
kada trebam nešto sašiti dobijem blagi slom živaca.
Moj djed se
uvijek čudio kako sam ja to žensko (Sram te bilo pa ti pušiš! Što stalno čitaš,
uhvati se nekakvog šivanja ili pletenja!) Sve tako neke primjedbe, ali čovjek
je bio u pravu. Mene su zaobišle sve ženske odlike.
Od malih
nogu mama me svim silama pokušala odijevati u razno razne kreacije. Nekako bi
ipak završila u trapericama i odrpanim majicama. Mama je bila očajna, ali ništa
nije pomagalo.
I dalje sam
izgledala kao dečko, pa je s vremenom i ona odustala. Doduše imala sam ja i
raznorazne faze ludila što se tiče modnog izričaja. Bolje rečeno neke eskapade
od kojih se mojoj mami još više dizala kosa na glavi.
Sva sreća te
faze su bile kratkog vijeka i opet sam se vratila svojoj staroj otrcanoj
odjeći.
Kad sam
počela raditi malo ozbiljniji posao tu je tek bilo pokušaja da me se usmjeri u
pravom modnom smjeru, ali bezuspješno.
Tako mi se
jednom dogodilo da dođem na posao u poderanoj majici, jer sam prespavala
budilicu, pa sam morala ići kupiti novu.
Više nego
jednom došla sam u različitim čarapama, što bi više pripisala lošem vidu, nego
nemaru.
Ali vrhunac
je bio jedne zime kad je preko noći napadao snijeg. Ma ne idem danas na posao,
pomislim u sebi, pa jedan dan će se valjda snaći bez mene. Ako krenem po ovom
vremenu trebati će mi dva sata da stignem. Dok razmišljam zove me kolegica i
pita mogu li je odvesti do posla da otvori kafić i što ću, skočim iz kreveta,
nabacim neku odjeću i obuću i krenem otkopavati auto.
Kad već nju
odbacim do kafića, krenem i dalje pa za “samo” sat i pol dovučem se do posla i
odahnem kad uhvatim konačno prvu jutarnju kavu. Dok se nastojim ispuhati i
smiriti pogled mi padne na odjeću i shvatim da sam došla u gornjem dijelu
pidžame...
Tako da više
nisam sigurna, odijelo čini čovjeka, pa sam tim valjda i ženu, ali ovu ovdje
sigurno ne.
Nema komentara:
Objavi komentar