Danas je
jedan od onih dana. Mislim da svi znaju kojih.
Kiša pada,
ja nemam auto, a ni kišobran. Doduše nije da moram pod svaku cijenu nekuda, a
bome mi se i ne da.
Veš mi je
pokisao, baš me briga, ako mi je to jedini problem u životu dobro je.
Samo… naravno
da nije.
Pokušavam
ispuniti neke papire za moj divni novoformirani posao, a printer naravno ne
radi. To što je nov ništa ne znači. Dva puta je isprintao nešto samo dok je bio
brat. Sada je totalno mrtav. Zaključujem da ima nešto protiv mene.
Ma nema veze. Iako razmišljam da ga popravim čekićem, možda bolje ne danas.
Ajde konačno
je kiša stala, sada ću krenuti putem svojih cura u dučan. Na pola puta se
sjetim da sam zaboravila jesti. Ni to nije važno. Malo kretanja i gladovanja
dati će mi bolju liniju.
Kad se
dovučem do destinacije, javljaju da dođem nešto potpisati. Jupi… e, malo sutra,
nemam žig. Ajde lijepo nazad istim putem, pa još jednom, samo malo dalje.
Nakon
švrljanja po dučanima dovučem se kući. Pileća juhica me vrati u polu život, pa
se sva bitna bacam na posao.
Zadubila sam
se, po malo meditiram, odmaram, sve dok ne počne bjesomučno zvoniti novo zvono.
Ker je
iznerviran. Doduše on je uvijek iznerviran. Ja sam već navikla, ali ne i ljudi
koji dolaze jedan za drugim. Neki čak iz Švicarske, neki iz ulice, čak i neki
davno izgubljeni rođaci.
Wow. Osjećam
se tako važno.
Kutije su
pune posla. Nemam pojma kad ću to sve stići.
Ma dobro je.
Pa neće svaki dan biti ovakav.
Nadam se…
iako neka stara doskočica kaže da je Nada k…. Pa šta i ako je, nema to veze s
dobrim i lošim danima.
Nema komentara:
Objavi komentar