Noći su u
mojoj glavi uvijek imale neku tajanstvenu auru, čak me po malo plašile. Dani su
bili s druge strane ispunjeni gotovo uvijek svime i svačim. Ali ono što do sada
nisam primjećivala je vrijeme između.
Zora.
Iako kažu da
je noć pred zoru najcrnja, meni ne izgleda tako.
Ni metaforički
ni bukvalno.
Zora je tako
meka i nježna.
U mom selu
tiha, sjetna i spremna za novi dan.
Uz tišinu
koju naruši poneki lavež pasa i vrlo rijetki automobil kojim se ljudi vraćaju
od nekuda ili idu na posao.
Svejedno ne
uzima joj na onome što me zapanjilo i zadivilo.
Sve do ovih
godina propustila sam toliko toga.
Jednostavno
nađeš se sam sa sobom, tako šetajući nogu pred nogu i jedino što možeš je
otvorenih usta promatrati svijet oko sebe i upijati.
Mirise,
okuse… snove koje sanjaju ljudi u kućama kraj kojih prolaziš.
Čujem i
vlastite otkucaje srca koji su se stišali samo da ih ne probude, jer tko zna
što ih čeka u novom danu.
Zvukova
gotovo da nema, tu i tamo samo neki pospani pijetao. Ovo vrijeme čak je i njima
rano.
Svejedno,
iako je neobično, ima tu svoju neku draž.
Vrijeme
prije još jednog novog dana koji će donijeti tko zna što i već mu se radujem…
Nema komentara:
Objavi komentar