dan jednog neradnika

 

E, da… dobra stvar je što vrijeme gotovo ne postoji, pa se ni ne trudim opravdati kada me kolegica probudi u devet uvečer ili ja i Ker vilenimo u tri po noći, jedemo, pijemo, šetamo…

 

Ali… druga strana, ne znači da nije dobra, čak dapače… mi neradnici ipak moramo tu i tamo nešto raditi. Barem ovi koji imaju više od pola životnog vijeka radnog staža. Samo sada radimo ono što volimo, što nikada nismo stigli, što se nismo ni sjetili da bi mogli raditi, a kamoli mislili da to znamo…

 

Pa tako evo malo pišem… iako sada već ljudi sa strepnjom pitaju „hoću li biti u priči?“ kad god se sretnemo. A jako dobro znaju da sam ja kao one šatro vračare koje ti svašta nešto proriču, ali uvijek kategorički tvrde da nikada ništa loše neće reći. Možda malo šaljivo i posprdno, ali tko nije ponekad ispao smiješan ili glup, zar ne?

 

Isto tako, malo radim bašču, vrt ili kako god tko to zove, da se netko ne uvrijedi. Kopam, plijevim, zalijevam… svašta nešto. Čak dozvoljavam ženici iz susjedstva koja puno priča da mi se pridruži. Doduše ona ni ne pita, ali dok priča, radi i motika, pa tko sam ja da joj to uskratim?

 

Ono čemu se i sama najviše čudim, šijem. Iako sam se nekih davnih dana, nakon nekoliko mjeseci provedenih u tekstilnoj tvornici, zaklela da neću nikada, ali baš nikada, sjesti za šivaću mašinu. To nikada je stvarno promjenjiva vremenska jedinica, bar kod mene. Na stranu to, šivanje je nešto što me trenutno najviše zaokuplja. Inspirativno je, a bome i trenira mi strpljenje, ali ništa ne smeta. Čak toliko da ponekada zaboravim i jesti i pušiti, što je samo bonus.

 

Ima tu i toliko drugih stvari. Imam vremena, a i resurse pa učim svašta nešto novo. Ponekad uskočim kad netko treba pomoć s ovim ili onim, ali to ništa ne remeti moj ionako nasumični raspored. Bolje rečeno raspored kojeg nemam.

 

Konačno radim ono što hoću, kad hoću, a što je najvažnije veselim se svemu što će mi isto to to vrijeme donijeti i sigurno me iznenaditi još tko zna koliko puta.