fenjer

 

Dakle… ima tih nekih priča iz davnina kojih se ponekad sjetim, ali već sam spominjala ovu nekoliko puta.

"Na Badnjak stavi fenjer u prozor, da putnik namjernik zna gdje može navratiti, bar te jedne noći u godini…"

 

Ja svakako imam tih nomadskih gena i puno puta u životu sam selila, pa me možda baš ova priča stalno prati.

Taj fenjer i prozor što simboliziraju sasvim dvije različite stvari. Pogled u svijet i širine i daljine i nove avanture, a s druge strane svjetlo koje te mami da se vratiš, nečem poznatom, obitelji i toplini.

 

Svejedno u ovom jednom prizoru sasvim su stopljeni i baš u tom trenutku savršeno odgovaraju svemu onome za čime svako od nas teži.

 

Još kao dijete bila sam radoznala i nemirna. Tada još ni ne sluteći gdje ću sve završiti i što ću sve vidjeti. Tada mi je mala gitara koju mi je otac donio s puta bila centar svijeta. Ranom zorom budila sam cijelu kuću udarajući i pjevajući iz svega glasa.

 

A kako sam rasla, gitaru igračku je zamijenio drugi instrument, jer majka je smatrala da talent koji imam treba vježbati i usavršiti. Sva sreća ona je bila tu da mi ne dopusti odustati kad sam onako dječje često kukala kako mi se više ne da. Još od onda naučila sam ne odustajati čim naiđe prva prepreka.

 

Nažalost, kada sam počela raditi moj svijet se više nije vrtio oko glazbe, nego nekih sasvim drugih stvari. Puno ozbiljnijih i odgovorniji. Glazba je ostala tamo negdje u drugom planu, tiho svirajući neke polupoznate simfonije, prateći me i na ovom putu. Dug je to put bio, više od trideset godina.

 

Pratile su ga mnoga previranja, sreće, tuge, nove i ponovno naučene lekcije. I nekako nije slučajno što me priča s fenjerom prati svih tih godina. Pa koliko god daleko sam otišla, uvijek sam se ponovno vraćala. A što je najvažnije, jedna sam od onih sretnih koji se uvijek imaju kuda vratiti.