Dosadila sam
i Bogu i ljudima s pričom kako ne volim putovanja, ali… kao što za sve ima
lijeka u ovom slučaju za to se pobrinula moja sestra. Tako sam je praktički
obišla cijelu našu obalu, manje-više zahvaljujući njoj.
Doduše,
uglavnom je inzistirala na ljetovanjima na otocima, što ima smisla, samo eto,
iziskuje recimo malo više vremena i truda. Nije ni važno, svaki taj naš
godišnji, iako po malo preko volje, zapravo bio je pravi doživljaj.
Pa zapravo…
s mojom sestrom je svaki susret pravi doživljaj. Iako smo totalna suprotnost,
nekako se uspijemo dogovoriti. Ali, ako ću biti sasvim iskrena, najviše zbog
njene popustljivosti.
Pa da
krenemo…
Bili su tu
otoci, trajekti, više stoljetne masline i manastiri… bilo je i mora i sunca, a
bome najviše je bilo nas. Pod nas mislim na nas barem desetak svaki puta, jer
mi jednostavno nismo od onih ljudi koji idu na more s dvosjedom, karticom i
Shih Tzuom. Nismo ni izbliza. Mi smo oni što vuku one zadrugarske gene, a
najvažniji je što više, to bolje.
Ima to svoje
i dobre, a naravno i loše strane. Ali što nema?
Uglavnom,
kao što sam jednom ispričala, iz iskustva s odlaskom na makarsku rivijeru,
naučila sam da više ne čekam nikoga, niti se vozim u koloni. Nego, jednostavno
u ranu zoru probudim one koji su raspoloženi i mi krećemo prvi. Hvala Bogu,
više se ne sluša Jole, a i ide se starom cestom, ali kako prvi krenemo, tako
uglavnom prvi i stižemo. Što nije uvijek baš najpametnije, jer je ručak u
zadnjem autu, koji dolazi s barem par sati zakašnjenja.
Ma nije ni
bitno. Mi smo stigli i svaka avantura može početi.
A avantura
na tim već spomenutim otocima bilo je na pretek.
Jedne
godine, čim smo stigli, pohitamo prema plavome moru, kad niotkuda digne se
vjetar i umalo odnese i nas i napuhani čamac i suncobrane. Sva sreća kako je
brzo počelo, tako je i prestalo kao da nikada ništa nije ni bilo. Pa
jednostavno otresemo prašinu, prebrojimo se i samo odahnemo. Gore od ovoga ne
može, zar ne?
Naravno, već
neki od slijedećih dana ne možemo se dogovoriti tko će kuda. Iako nas stvarno
ima, imamo više i vozila, ali koliko god nas je, svatko ima svoje mišljenje i
stav. E to nije baš uvijek dobitna kombinacija. Bude tu i koja gruba riječ i
koja suza, ali to čak nije ni potrebno da nas svi zapamte. Jer desetak ljudi sve
i da u isto vrijeme govore donekle normalnim tonom, stvaraju buku, pa mislim da
su susjedi, bar oni koji su u isto vrijeme boravili ovdje, brojali dane kada
ćemo otići.
Odlazak na
plažu ili do nekog drugog mjesta uvečer, tek je doživljaj. Nije stvar u tome da
smo glasni, tu se nekako podijelimo po grupama, uglavnom prema interesima. Ali
to obično bude već skoro pred kraj boravka, tako da je većina okolnih stanara
pobjegla glavom bez obzira.
A što se
tiče mora, ja stvarno nisam osoba koju treba poslati, a kamoli voditi na more.
Voda mi je hladna, vruće mi je, od pomisli na Velebit diže mi se kosa na glavi…
pa sam zaključila da je pametnije da se držim ove naše ravnice. Iako moji
susjedi kažu da se dođem bućnuti u njihov bazen kad postane prevruće, ja ne
želim ni to.
Lavor je majka.
Što bi neki rekli čovjek može iz sela, ali selo iz njega nikada…
Nema komentara:
Objavi komentar