mirisi

 

Mirisi su još jedna stvar koja me ponekad odvede na neko davno zaboravljeno mjesto. Podsjete ne neka ljude. Najednom pogode kao grom i prebace u neko drugo vrijeme.

 

Kažu da se mi ljudi prije svega prepoznajemo po mirisima. To nam je ostalo od nekih pradavnih vremena kada smo bili malo sličniji životinjama, koje se i danas uglavnom prije svega oslanjaju na miris.

Mi ga više nemamo tako jako izraženog, bolje rečeno imamo, ali ne vodi nas instinkt borbe ili potrage za hranom kao njih.

Na miris se isključivo oslanjamo kao nešto što nam prija ili ne prija.

 

Miris pokošene trave, zraka poslije kiše, nevinosti djeteta…

Ali i miris bolesti i smrti…

Svi ih i te kako prepoznajemo, samo u raznim situacijama nam znače razne stvari.

 

I uzimamo ih zdravo za gotovo kao mnogo toga u životu… sve dok ih ne izgubimo. Pa sve postaje bezlično i sivo, baš kao i kad nestanu boje.

Okus je nešto drugo i vežemo ga uglavnom uz hranu i piće, pa ćemo njegov trenutni nestanak lakše podnijeti, ali mirisi su ono što nas prati tijekom cijelog života i naša podsvijest ih slaže u neke nevidljive odjeljke.

 

Miris mora uvijek ću vezati uz plavo i nepregledne daljine…

Miris polja uz novi život, novi početak…

Miris snijega uz djetinjstvo i razigranost…

I još tolike druge mirise kojih se trenutno ne mogu sjetiti, ali sigurno su zauvijek u tim nekim zakutcima i samo čekaju da ih nešto potakne, da me vrate u neka druga vremena, podsjete me na drage ljude ili naprosto mi izmame osmjeh na lice, a čak nisam sigurna ni zašto.