slavni...

 

Ponekad se pokrene tema oko slavnih osoba koje smo u životu sreli ili upoznali.

E sada pitanje je što su za koga „slavne“ osobe. Ja sam zaista upoznale mnoge, a da li su one vrijedne divljenja ili poštovanja to neka svako sam odluči.

 

Bilo je tu pisaca, pjevača, glumaca, sportaša, akademika, slikara… ili naprosto nekih ljudi koji su iz nekih drugih razloga bili uspješni, ali možda ne poznati koliko bi to trebali biti.

 

Ljudi na koje sam ja osobno ponosna što sam ih imala priliku upoznati, ili samo viđati u kvartu bili su književnici/pjesnici.

U zgradi firme u kojoj sam radila često sam susretala Enesa Kiševića i zaista je jedan skroman i drag čovjek.

Ono što me uvijek začudi kod nekih ljudi koji bi itekako mogli biti bahati, a nikada to nisu.

 

Ipak, moja vječna opsesija bili su slučajni susreti na ulici s Vesnom Parun.

Mislim da sam se već svima popela na vrh glave s pričom kad je sin bio još mali, znala je prići i u prolazu mu samo proći prstima kroz kosu. Nešto bi promrmljala i otišla dalje. Možda baš onu o malim ubogim medvjedima ostavljenim u crnoj šumi…

 

A onda netko koga nisam upoznala osobno, ali sam imala jedinstvenu priliku čuti mu glas bio je Dragutin Tadijanović, kad je recitirao Dugo u noć, u zimsku bijelu noć.

Recitirao je nikome drugome nego Papi Pavlu II. I nije bilo važno što je tada bilo preko 40 stupnjeva u plusu i ljudi su padali oko nas. Imala sam osjećaj da je vrijeme stalo i taj trenutak mi se urezao u pamćenje zauvijek.

 

Ipak, ono što sve te susrete pomalo baca u sjenu je osoba koju sam slučajno srela još kao vrlo mlada, ali njenu blagost i smirenost osjećam do današnjeg dana. Ona doduše nije spadala u svijet književnosti, bar koliko je meni poznato. Nije ni važno.

Majka Tereza se našla u posjeti kada smo kao klinci išli na hodočašće. S tog susreta ostala mi je kao podsjetnik crno-bijela slika. Iako mi ni to ne treba da bi se ponekad sjetila njene aure i onoga što je iz nje isijavalo.

 

Tako da, kad god mi netko kaže, pa čak i pomisli reći „znaš li tko sam ja?“ dođe mi da mu se nasmijem u lice. Jer bar po mom skromnom mišljenju, iznad takve jedne osobe ne postoji nitko. Pa samo odmahnem rukom i bude mi žao koliko su ljudi ponekad ograničeni.

Ali to odavno nije moj problem.