Pregledavam
onu našu knjižicu o klubu u kojem sam tolike godine radila, i ponovno mi naviru
sjećanja. Vjerojatno potaknuta slikama „zgodnih dječaka u WRC košuljama“ kako
bi rekao moj Hrčko.
Ali nije to
slučajno, već neko vrijeme motaju mi se po glavi tolika poznata lica.
I iako i ja
godinama nisam dio tog svijeta, neke stvari nisam mogla izbrisati ni
zaboraviti. Miris oktana i spaljenih guma zauvijek je ostao uz mene. Ne samo
zato što sam i dalje donekle ostala u poslu veznom uz automobile.
Ostale su tolike
uspomene, najviše vezane uz moje drage ljude.
Nećemo se
lagati bilo je tu i nekih manje dobrih stvari, samo one s vremenom izblijede i
gotovo se čini kao da se nisu ni dogodile.
Ja bi za
onih svojih deset godina koje su u knjizi stale u jednu sliku mogla napisati
deset knjiga. Ipak za to nema potrebe.
Povijest tog
našeg rally-a ispisala se sama.
Uz pomoć
svih nas.
I ne mogu se
sjetiti ničega što me u zadnje vrijeme toliko obradovalo kao kad sam unatoč
ovom ludom vremenu čula da je WRC konačno stigao i u ovo našu malu državu.
Žalim samo
zbog jednog. Mnogi koji su sanjali san o tome, a nisu ga dočekali. Neću ih
nabrajati, bojim se da ću nekoga nepravedno izostaviti, a spisak bi zaista
mogao biti dug.
Svako od nas
dao je neki dio sebe, ma koliko on bio veliki ili malen.
Sve od davne
1974., zajedno… vozači, suci i gledaoci. Svi smo bili temelj da bi se ovo
konačno dogodilo.
Neću ni
dužiti, jer vrijeme je da naše nove mlade snage nastave ono što smo ih svi mi
naučili.
Dečki i
cure, šaljem vam svu ovu moju pozitivu i što bi netko jednom rekao… Same gas…
Nema komentara:
Objavi komentar