paukova mreža

 

Pričamo neki dan nešto o snovima i meni odjednom padne na pamet zašto ja ne sanjam. Ili vjerojatno ponekad i sanjam, ali vrlo rijetko se nečega sjećam.

Kako bi i sanjala kad se sve budno vrijeme u mojoj glavi neprestano vrti ringišpil, ponekad karusel, a ponekad kao da netko plete paukovu mrežu.

 

Neki nevidljivi kotačići stalno slažu svaku informaciju, sliku ili film koji sam bilo kada vidjela. Čak i one kojih se više ne sjećam, ali kako starim, kako to ide, sve više mi se vraćaju fleševi nekih davno zaboravljenih dana.

 

Sada sam se već pomirila s tim. Nekada, kad sam bila puno mlađa znali su mi praviti veliku zbrku, ali ponekad bi mi puno pomagali da se uklopim gdje god je trebalo i savladam bilo kakvu novonastalu situaciju.

 

Jedini je problem što sve to sada odjednom kao da želi izići van.

Sve te sobice i ladice napunjene svim i svačim u mojoj glavi, svaka priča svoju priču.

Pa pletu tu istu mrežu strpljivo i ustrajno, sve dok svaki kutak ne bude ispunjen. Ponekad se samo bojim da mi ovaj jedan život neće biti dovoljan da sve ispričam.

 

I ova paukova mreža koju je jednom davno napravio moj stari od furnira zahtijevala je zaista puno vremena i truda. Puno strpljenja i ljubavi. Tek sada je vidim u pravom svjetlu, jer očigledno taj neki svijet u kojem je on živio, bio je i još je i u mojoj glavi.

Doduše ja ga prenosim nekim drugim putem, nije ni važno. Svaki način je dobar sve dok ima ljudi koji prepoznaju tu istu emociju koji im šalješ.