škola života

 

Baku po majčinoj liniji pamtim po tim tužnim očima i nekoj strogosti, ili redu, radu i disciplini. Iako mi sestra kaže da sam u krivu, ja se ne mogu oteti dojmu da je bila jedna tužna žena.

Nekako je dobila sve ono što nije htjela, ali i tog kratkog života nastojala je raditi sve kako je red, način i običaj.

Jer tako su je naučili oni koji su je nekako uspjeli iznevjeriti.

 

Nećak je u jednoj priči napisao kako je njegovom put u bijeli svijet prethodio put bake sa sela u naš mali gradić i njegove mame iz gradića u metropolu. Samo, zaboravio je, ili nije niti znao, fali još jedna karika, a to je put moje bake s lugarnice u selo. Nije taj put dug, niti je promjena bila Bog zna kakva, a samim tim niti je baki donijela neku zadovoljštinu.

 

Prije toga baka, dok je bila cura već je vidjela svijeta i sve to za nju je bilo ne jedan korak, nego jedna milja nazad. Naime baka je nekada davno išla u posjetu u velegrad kod bogate rodbine njenog oca, a njen san da tamo nastavi školovanje nažalost nikada nije dosanjala.

Umjesto visokog obrazovanja i života u gradu, ona se vratila ne na selo, nego u šumu gdje je deda služio na lugarnici.

 

Na njenu veliku žalost dogodilo joj se ono što bi Židovi rekli, da Bog da im'o pa ne im'o, ali eto život je nekome majka, a nekome maćeha i baš su se na njoj slomila kola iz tko zna kojih razloga.

 

Unatoč svoj toj ugašenoj nadi svoju je djecu izvela na put, bila vrhunska švelja i žena mužu koji nije baš uvijek bio najuzorniji, ali tugu iz očiju ne možeš sakriti, pa čak ni od slijedeće generacije.

 

Sjećam se njene uredne kuće, sjećam se spavaće sobe ukrašene šlinganom krevetninom i slikama svetaca u kojoj je od kada ja pamtim spavala sama. Sjećam se Božićne grane ukrašene s nekoliko kuglica i salonskih bombona. I kao da su ti šareni bomboni bili jedini podsjetnik na naznaku glamuroznog života koji joj je izmakao za dlaku.

 

Unatoč svemu tome ostati će mi u sjećanju slika jedne žene uvijek elegantno odjevene, s dugom sijedom pletenicom smotanom u punđu, visoko uzdignute glave, jer možda su je do kraja držale misli da će njena djeca i unuci postići ono što ona nije.