ak' je rat, rat je za sve...

 

S obzirom da su nas u zadnje vrijeme snašle svakojake nepogode, gotovo pomislim da se bliži kraj svijeta.

Malo potresa, malo pandemije, malo svega i svačega, ali sve se nadam da ako smo preživjeli rat valjda ćemo i sve ovo.

Ili što bi stari rekli, 'ko preživi, pričat' će…

 

Nego, sjetila sam se tog nesretnog rata, iako je i od njega prošlo puno vremena. Doduše, malo mi je pomogao stariji brat, valjda sam stvarno ostarjela kad imam tolike rupe u pamćenju.

 

U tom mom kakvom takvom pamćenju ostale su mi neke vrlo zanimljive epizode.

 

Pa se tako sjetim kuće u kojoj smo onda živjeli, i djeda koji je uredio podrum za česte slučajeve zračnih uzbuna. Imala sam osjećaj taman kad zaspim, on nas je znao nekoliko puta po noći buditi i morali smo svi u taj podrum veličine kutije za cipele. Bio je opremljen sa svim mogućim čudima, ali nam nije dao da slušamo ni TV ni radio, jer nikad se ne zna odakle vrebaju špijuni.

 

U nekoj drugoj prilici, uzbuna nas je zatekla tamo gdje sam radila i vlasnik lokalne birtije sve nas je pokupio i odvezao u svoju kuću. Oni su u ulici imali samo jedan podrum, pa se tamo skupilo zaista veselo društvo. Na primjer njegova gospođa svaki puta se pobožno spuštala dolje u bundi od nerca, jer mislim, stvarno, pa ne daj Bože da nam se sve suši na glavu, barem će nam ostati dostojanstvo ili znak prestiža. E svakakvih nas ima u Božjoj bašti, što bi jednom netko rekao.

 

To je bilo negdje na početku, a već skoro pri samom kraju, ja sam bila trudna i čuvao me uglavnom najstariji sestrin sin. Nismo ni tamo imali podrum, ali smo imali videoteku u blizini, pa kad bi god prestala uzbuna, trčali smo oboje po nove kazete. Bar smo se filmova nagledali.

 

I na kraju, tjedan dana nakon zvončića, kad sam se trebala poroditi, sestra me te noći odvezla u bolnicu preplašena više nego ja, ali kad me doktor uputio kući s nekom dozom lijekova za vola ubiti i rekao da se vratim za dva dana, nisam mogla više izdržati, pa sam nas ja odvezla kući. Sva sreća porodila sam se isti taj dan poslije podne, iako se iskreno ne sjećam tko me dovezao drugi put.

 

Kao i uvijek je se sjećam sam nekih budalaština, pa ne mogu a da ne spomenem jedan vic kad već spominjem rat.

Tako u neko staro doba kada su u selo upali Čerkezi, sretnu neku babu i kažu: „Slušaj baba, sada ćemo pobiti muškarce i silovati djevojke“ A baba će njima, „Ma da, ak' je rat, rat je za sve…“

Što na to da uopće dodam J